beats by dre cheap

* Lončić pečenih kestena.....


Sa rukama na leđima sklopljenim i među prstima papirićem zgužvanim, skoro raspadnutim od silnog previjanja i valjanja, u predvečerje, zamišljen šeta obalom rijeke Miljacke Muharem Muha Bećirević.

Visoko podignut okovratnik skoro povezan sa nekim crnim šeširom na glavi i tamne naočale, skoro su sakrivale lice. Ko god ga je, od prolaznika, pogledao u lice stekao je dojam da se čovjek pokušava sakriti. Zamišljen je i razgovara sam sa sobom.

„Volim jesen. To mi je jedno od najdražih godišnjih doba. Volim ja i ljeto, vrućine, užurbanost, planiranje i pripreme za more, ispijanje kafe na terasama, ... ali jesen je ta, koja na kraju donosi onaj smiraj, mir, opuštanje.

Naravno mislim na suhu, sunčanu jesen, ili kako je drugačije zovu Miholjsko ljeto. I dok držim ruke u džepovima, lijeno vučem nogu za nogom kroz suho opalo lišće, i pustim da me ponesu davna sjećanja.

Tu i tamo pokupim koji kesten. Kažu da donosi sreću. Znao sam tako u osnovnoj, ispred škole, uzeti par kestenova i nositi ih sa sobom u jakni, a neke bih poklonio svojoj majci, koja je bolovala od proširenih vena, a divlji kesten sa rakijom lozom značajno bi ublažavao tu bol. Majkin osmjeh bi mi bila največa sreća.

Dok šetam gradom, tu na uglu, kao i svake godine, stariji čovjek prodaje pečene kestene.

A ja? Tako bi ih kupio i svoje promrzle prste na njima ugrijao.

Ahhhh kako nekada male i naizgled beznačajne želje se ćine nemogućim.“ Zastao je kraj starijeg čovjek koji prodaje pečene kestene i iz daljine gledao kako on žustro onom lopaticom prelazi preko kamare kestena, koji pri svakom njegovom zamahu lopaticom, pucketaju i vesele iskrice žari raspršuju se okolnim vazduhom, šaljući taj tako divan miris, koji vabi i sline na usta tjera.

Uhvati ga lagana drhtavica.

Sjede na obližnju klupu, prekrsti ruke na prsima i zakova pogled na one kestene. U duši mu se pomješaše osječaji. Na trenutak nije bio svjestan stvarnosti. Nije primjetio, a niti ćuo pitanje, da pored njega sjedoše dvije mlađe žene. Počeo je naglas opet recitovati...

Ona dolazi polako,
na prstima ulazi uz bregove,
promiče pored živica ,
puže kroz potoke...

Polako i niko je ne vidi,
Obiđe kukuruzišta,
penje se na voćke,
narumeni svaku jabuku redom...

A šljive oboji u plavo kao nebo,
Najprije oboji lišće u žuto,
potom u rumeno,
dabi list po list spuštala na tlo...

Onda,
više ne ide na prstima ,
nego se razigra,
raspjeva, skače i vrišti...

Dvije mlađe dame začuđeno su ga gledale, zatim su se pogledale i slegnule ramenima kao da su htjele reči:

- Ah moj brate, stariji ljudi, poludili, vidi ga sam prića sa sobom, bože mili spasi ga.

Prenu se. Kao da je razumio njihov nijemi pogled upučen jedna prema drugoj. Podigao se i rukom dotakao obod šešira, lagano se naklonio i krenuo dalje. Gledale su ga nijemo.

Prošao je iza starijeg čovjeka koji prodaje pečene kestene i sjeo na drugu klupu. Pogled nije skidao sa kazana u kome su se pekli kesteni. Kako je želio jedan lončić. Mislio je da bi mogao odmah umrijeti i da nebih žalio za to, samo da mu je jedan lončić.

Sjetio se svoje mladosti. Sjetio se svoje majke, koja bi se vratila sa ćesme, koja je bila dolje negdje na kraju ulice i na kojoj su sve žene iz mahale ispirale veš. Kada bi ušla u kuću prvo bi njega zvala i stavljala mu svoje promrzle prste u kosu i energično ih trljala, kako bi ih ugrijala.

Znala bi od studeni plakati. A on bi joj tada vadio iz šporeta tepsiju pečenih kestena. Volila je taj njegov potez, i uvjek kada bi se ugrijala, privijala bi ga na svoje grudi, ljubeći ga po glavi. Mogao je i sada osjetiti toplinu njenih suza, koje su padale po njegovoj glavi.

Eh ta jesen. Počeo je opet na glas recitovati.

Jedva čekam,
kaput na sebe,
navući,
Ruke u džepove zavući...

Potražiti izgubljeno,
nikada više ne pronađeno,
U rubove postave,
zašiveno...

Rašiti i ponovno zašiti,

I tako povremeno,
sebi činiti posla,
Šta mogu kad meni,
snova nikad nije dosta...

Čuo se zvuk zvona sa crkve na Marijin Dvoru. Tgnuo se. Bilo je deset uvečer. Podigao se i krenuo kući po svoju jeftinu redovnu porciju lijekova, koje pije a stanje mu se ne popravlja, samo slabi svakim danom sve više. Okrenuo se na starijeg čovjeka koji prodaje pečene kestene kao da mu je htio reči:

- Uhhh...Oprostite, tako bih rado kupio jedan lončić tih kestena............

Hmmmmmm..................

Moja Razmišljanja II
http://lutvo8212.blogger.ba
10/10/2018 19:43