Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


25.09.2017.

* Starac i dijete...

Posvećeno Alvinu Buskoviću, zvanom Ćućica

Naslonio se na gitaru, a kamenčići su zaškripali ispod otrcanih cipela. Ćućica spusti glavu na obod gitare. Kosa mu se pomiješala sa žicama, kosa je još vlažna od sna i puna bijele, perhuti, dugo neoprane glave.

Nikada on nije čuvao tu svoju gitaru, puštao je da je grebu grane, dok je kroz šiblje prolazio, tražeći mjesto za sviranje kraj puta, gdje je najviše ljudi prolazilo, puštao je da je kiša kvasi, dok je biježao od iznenadnih ljetnih provala oblaka, puštao je da stari zajedno s njim, ne hajući za njen lakirani zvuk i vjerujući da će jednog dana iz njene rezonantne šupljine izaći sve slike koje je vidio, sva vremena i krajolici kojih se dotakao.

Gitara mu je bila vjeran prijatelj, zauvijek.

Katkad, kada bi svirao pred publikom, koja bi se iz njemu nepoznatog razloga zaustavljala, činilo mu se da iz te akustične utrobe izlazi vrijeme s krilima, prošlo vrijeme mekano kao jastuk, sastavljeno od sunca, tišine i sjete i to nikako nije bila samo vještina ruku, prstiju, trzalice i marljivosti. Postojala je čarolija koja je izlijetala s notom i pretvarala se u sliku – ljudi su s uzdahom gledali i slušali tu glazbu koja ih grli. Kasnije su puno pljeskali, otvorenih usta i bez riječi, s krijesnicama u očima i zarumenjelih obraza.

Kamenčići ispod njegovih nogu opet zaškripaše.

Ćućica odmakne glavu i spusti gitaru na zemlju. Rastvori svoju malu drvenu stolicu i sjedne.

Pred njim je bila ulica oivičena sa bezbroj luksuznih radnji.

Sunce je trebalo izroniti iza horizonta i on ga je čekao. Njegovo blijedo lice već je malo potamnjelo, protekao je i treći tjedan kako je tu, u maju koji polako prolazi i vremenom od dvadeset i četiri sata na dan, samo za sebe i instrument.

On rastegne noge i raširi ruke.

Cijela ova ulica bila je tu samo zbog Ćućice, sva ta tišina šutjela je da bi on čuo male, sitne tonove koji griješe i koji su krivi i koje će njegovi prsti uništiti svojom spretnošću i brzinom, i ostat će, ah, ostat će samo jedna savršena melodija.

Ćućica dohvati gitaru i počne svirati. Bilo je to tako jednostavno, ruke su ga slušale, u stvari ruke su svirale same. Više nije morao misliti, prsti su mu bili meki, a šake savitljive, sve je postalo lako. On zatvori oči i pusti glazbu neka se prostire kao magla i ljubi se s drvećem, drhturi u zraku, zvekeće u kamenu i šušti …

U kosi mu je opet bio vjetar, uvijek mu je kosa letjela dok je svirao, kosa je također svirala, lebdeći u zraku kao nota u crtovlju.

Kada je otvorio oči, ona je bila tu.

Ona je imala trinaest godina i tanko lice s okruglim očima, usne zgrčene u grimasu, ispod njih je rastao krhki vrat i koščata ramena, pa neke male mandarine kao grudi, dječje noge, ruke sitne i crvene na dlanovima.

Saznao je da je gluhonijema dok mu je jedno popodne točila vino u čašu, koje je dobio od nekog stranca, i on je rekao hvala, jer bio je ljubazan i dobro odgojen i jer je htio čuti njen glas, a ona je kao i uvijek šutjela, i onda je žena koja je bila sa njom rekla:

- A, ona ne govori, i ne čuje, ne hvalite…

Ćućica se stresao od nelagode i iznenađenja. Otkad je dolazio svirati na ulicu i ona je dolazila u svojim cokulama, klap, klap i onda sjela nedaleko i gledala ga, gledala. I slušala, slušala… bar je tako mislio.

I sada je saznao da je gluhonijema, da joj je u ušima tišina, da u ustima nema riječi, ta djevojčica, njegov pratilac, njegova mala sjena koja zgrbljeno čuči na kamenu i gleda mu uruke, samo u ruke, ne lice, ramena ili kosu, samo ruke, cijelo to vrijeme samo ruke koje iz jedne prijateljske gitare izvlači zvukove.

Kad nije grlio instrument, ona nije obraćala pažnju na Ćućicu. Iz njegovih prstiju izlazio je glas i ona se čudila tome, tome što nikada nije čula, jer to ...to isto je drugima izlazilo kroz usta, a njemu, Bože, njemu je to izlazilo diranjem žica, to je izlazilo iz te sprave i on je bio sretan i imao je zatvorene oči, tamo na ulici.

Nešto je tajanstveno bilo u njegovim prstima i zato, kad nije svirao, on je nije zanimao. Igrala bi se nijemih igara, gradila gradove od kamena i satima sjedila na dovratku obližnje konobe, puštajući da je preskaču svi koji su ulazili ili izlazili iz konobe. Nitko nije dirao tu skutrenu šutljivicu sa zamršenom kosom, s grčom oko usana,s grčom koji ne govori, već se skamenio i ona ga nosi na licu kao što neki nose madeže ili tamno crvenilo, od rođenja.

Jednoga dana osjetio se usamljenim. Želio je otići u neko drugo mjesto, da proba sreću.

Okrenuo se da se pozdravi i s njom, ali nje nije bilo. Nije sjedila na dovratku kao maloprije, nije pisala rukama po zemlji kao uvijek, nije padala svjetlost po njezinoj nepočešljanoj kosi kao malo prije. A bilo mu je tako važno pozdraviti je. On je potraži. Pilo mu se vino, odjednom mu se pilo vino, a nije bilo vremena više, vrijeme je bježalo.

Djevojčicu je našao kraj klupe u malom parku iza konobe. Stajala je pognute glave, sakrivena iza kose, u obaveznim klap, klap cokulama.

Ćućica joj pruži ruku. Primio je njezine crvene prste i povukao je. Jako mu je bilo važno da ga isprati, da čuje njezin nespretni hod pokraj sebe, gleda je i sluša nečujnu Brajevu glazbu njezinih vlažnih dlanova.

Držali su se tako za ruke sve do stanice u periferiji grada, gdje su se autobusi povremeno zaustavljali. On je mislio na svoje šesdestedeset i dvije godine i mislio na nju, dok su hodali tako kroz šiblje, dok su joj koljena dirala oštre trave, pokraj ulice, on je mislio na nju i volio je, tu gluhonijemu djevojčicu, volio ju je gotovo kao gitaru na leđima, na tom putu kroz prenatrpane ulice.

- Mora da je i ona sastavljena od nekih žica i od neke praznine i u njoj postoji neki zvuk.

Razmišljao je.

I te žice treba znati ugoditi, i po njima treba znati svirati. Iako pogodiš i ako si strpljiv, ona više nije nijema i ona čuje.

U kosi mu je opet bio vjetar. Djevojčica je hodala oborene glave.

- Kako bih je trebao dirnuti po kosi, dali me čuje?

Pitao se i stidio odjednom a autobus je dolazio škripeći kroz ulicu.

Bilo je prekasno. Ćućica ispusti njezinu malu ruku i popne se na stepenicu. Vidio je samo kosu, lice je ostalo sakriveno. On uđe u autobus i položi gitaru na pod.

Autobus je kretao i polako napuštao grad i ljude, turiste i malu prikazu u dovratku konobe.

Ćućica nasloni glavu na prozor. Mislio je na ulično sviranje koji ga čeka i na odijelo od crnog baršuna koje će mirisati na lavandu dok bude svirao u drugom gradu.

Hmmmm...............

22.09.2017.

* Sječanja....




Jesen stiže a vani je iznenada zahladnilo. Studen se uvukla u kosti gospodina sijede kose i ispijena lica. Šetajući glavnom avenijom sarajevskog naselja Dobrinja, zastade kraj dvije gospođe, ljubazno se nakloni i upita ih jeli slobodno. Začuđeno ga pogledaše i kao po komandi pomaknuše se i pogledom ga ispratiše dok je maramicom iz đepa obrisao klupu i sjeo.

- Zahladnilo je, nekako iznenada.

- Pa jesen stiže nejma se razloga isčudžavati tome, reče gospođa do njega.

- Pa jeste, u pravu ste, ali eto ja sam u jesen uvjek sjetan, dolazi zima a onda naviru sječanja...

- Šta nas briga bogati tvoja sječanja, pušćaj naske da na miru gledamo omladinu kako šeta.

- Jeste gospođo, nebih da vas uznemiravam ali sječam se...

Nastavio je govoriti...

Otac me šiba šnjurom od pegle, a majka sjedi iza šporeta i promatra kako me bije do krvi. Ona bi trebala kao majka biti na mojoj strani, ona je moja zaštitnica, a sada je ravnodušna. Trpim samo zbog nje, stežem zube, ali neću se pokoriti. Čujem je kako izgovara:

- Izvini se i poljubi ocu ruku!

- Neću!

- Onda ćeš dobiti što si zaslužio!

Tetka sa sela, koja je došla kod nas provesti bajramske praznike, usidjelica, zabrađena u neku odvratnu šarenu maramu, izvodi ovna iz šupe i pokazuje nam ga. To je žrtveni ovan koji će otac, po starom običaju, 'prinijeti ' na dobrobit svih nas ukućana. Tetka unosi snijeg na kalošama koje je navukla preko debelih pletenih ćarapa, a vjetar ubacuje bijelu prašinu ispod vrata.

- Ostavi dijete, ruke ti otpale dabogda! Po cio dan ga biješ, jesi li pomahnitao, govori tetka.

Ovan miruje i gleda me, on zna da je bajramska žrtva. Sutra je Bajram. Neće biti svađe sve dok su bajramski praznici. Otac je umoran i stenje, ostavlja me na miru. Dok oštri noževe, grlim ovna i ljubim ga. Majka je nepomična, suši noge iza peći.

- Uhvati krv u lonac, čujem majčin glas.

- Zima će biti ljuta, morat ćemo po najvećem kijametu i mećavi hraniti i pojiti stoku, a kad se namažeš krvlju ovna-kurbana, studen ti ne može ništa!

Majka se sagiba i trlja nožne prste; tako je sitna i pogrbljena, ali želi živjeti i pomagati nam. Ona je naša bajramska i svakodnevna radost, okrepljuje nas i potiče u svemu, rani prije svih i muze krave, izgoni stoku, donosi drva, kuha i pere rublje. Išiban do krvi i uplakan, mislim samo na nju i molim dragog Boga da je čuva. Radujem se Bajramu i miru u kući. Hoće li mi otac dopustiti da pucam iz puške na bajramsko jutro. Grlit ću majku; svi ćemo se pomiriti. Unosit ću drva u kuću prije nego odrasli ljudi odu na Bajram namaz.

Čeka li me novčić za bajram, poznatiji kao „Bajram banka“?

Privlačim se do majčinih nogu, dotičem njezina kao led hladna stopala, grijem ih svojim dahom. Opraštam joj što nije bila na mojoj strani dok me otac šibao. Ona je suzdržana, a onda čini ono što je najsvetije: miluje me svojim tvrdim i od studeni raspucanim rukama. Hoće li krv žrtvenog ovna ublažiti naše rane?

- Ja hajvana mati mila, ustaj Zakira bje'žmo od budaletine, more na naske preći, ha'jde diži se namah...

Hmmmmm..............

14.09.2017.

* Bilo jednom u jednom gradu....



A najgore mi je,
Dušo moja,
Kad se probudim,
Svako jutro misleći o danu predamnom...

Pa kada u kasnim satima,
I po ko zna koji put shvatim,
Da te još ima,
Negdje duboko u meni...

Da sam te iz života svog,
Bez razloga valjanog,
Udaljio tako daleko,
Ali iz dubine srca svog nikada...

Sve što je tada trebalo biti izgovoreno,
Oćutalo se,
Sve to je trebalo biti slučjano,
Utišalo se...

Ostala su mi samo dva pogleda,
Tvoj i moj i moja, samo jedna želja,
Da to što mi je sada ostalo,
Nikada, ama baš nikada ne prestane...

Hmmmmmmm.................

05.09.2017.

* Potraži me.....

Potraži me u magli svojih sječanja,
Tamo gdje nestaju svi izgubljeni,
Gdje na žalu života,
Su svi tragovi u pijesku...

Požuriš li prije vala mora,
Naći ćeš otisak mog sna,
Na usnama svojim sneni,
miris lavandinog cvijeta...

Pogledaj dobro,
Dušo moja mila,
Naći ćeš sve,
Ali samo nećeš mene...

Mene tamo u sječanjima tvojim,
više nema,
Odlepršao sam tiho pješčanom sonetom,
na krilima vjetra...

Traži negdje neko more,
Koje je kao kristal čisto,
I tamo, dušo, je sve isto,
Mene ni tamo nema...

Ako tražiš plava jezera,
U magličastim odsjajima,
Bledunjavih slika skrivaju se sjene,
Ni tamo mene nema...

Potraži me u magli svojih sječanja,
Gdje nestaju svi prohujali snovi,
Izgubljeni u vremenu,
A gdje sam? ...

Hmmmm..........

28.08.2017.

* Pokušaj, noćas da me sanjaš...




Samo večeras, noćas,
Svjetla kada se ugase,
Sjene kada se ne vide,
Duboki mrak kad zavlada...

Sasvim tiho,
Nevidljivo, nečujno,
Doći ću ti kao zrak,
Proći ću ti sobom...

Dodirnuti usne,
Poljubiti te,
Tiho,
Toplo i nježno...

Tad udahni me,
Zagrli me,
Kao život,
Kao zrak...

A, kad otvoriš oči,
i osvrneš se,
u sobi će biti,
samo mrkli mrak...

Hmmmmmm...........

22.08.2017.

* Pismo gospodina Ekrema Kunice!...

- Bila je divna noć, onakva noć kakva može jedino onda biti, moja prijateljice, kad smo mladi. Nebo bješe tako zvjezdano, tako svijetlo, te kad ga pogledaš, i nehotice si morao da sebe zapitaš: zar pod takvim nebom, mogu da žive svakakvi srditi i hiroviti ljudi? I to je novo pitanje, moja prijateljice, posve novo pitanje, ali bog ti ga što češće slao na dušu!

Ovim riječima započeo je svoje pismo izvjesni gospodin Ekrem Kunica, zvani Roff, jednoj mlađoj ženskoj osobi, čije ime nesmije ni da izusti, jer se bojao da će je tim gestom udaljiti od sebe. Znao je da nema pravo niti na svoje skrovite snove u kojima bi ona bila glavni lik. Ali ipak pri pomisli na nju bilo mu je lijepo oko srca. Toplo i ugodno. Osmjeh bi mu odmah ozario lice.

Nastavio je pisati:

- "Al' kako radost i sreća uljepšavaju čovjeka! Kako srce ključa ljubavlju! Čini ti se, čitavo bi svoje srce izlio u drugo srce, i hoćeš da svi budu veseli, da se svi smiju. I kako je zarazna ta radost!"

Digao se iza stola. Popio je gutljaj vode, samo da ovlaži suho grlo i usne. Znojio se i drhtao. Bilo ga je strah. Mislio je:

- Šta ako ona ne shvati o ćemu ja pišem? Ili možda ne izvuće kakav pogrešan zaključak?

Hodao je kroz sobičak svog podrumskog stana, jednog perifernog dijela Sarajeva, lomio je prste, nervozno kašljao, a zatim bi sjedao i odmah se dizao iza stola. Provirivao bi kroz prozor. Nebo je bilo okupano mjesečevom svjetlošću, skoro da nije trebala ulična rasvjeta. Milioni zvjezda okitile su nebo oko punog mjeseca, koji kao da se šepurio ispred silnih zvjezda. Nastavio je pisati:

- "Ali da zlopamtim, moja prijateljice, da mračan oblak navedem na tvoju vedru, nepomućenu sreću, da te gorko prekorim i jad usadim u tvoje srce, da ga ranim tajnom grižnjom i primoram ga da sjetno kuca u času blaženstva, da zgnječim ma i jedan od onih nježnih cvijetaka što si ih uplela u crne kudre, kad si s njim pošla ... o, nikada, nikada! Neka vedro bude tvoje nebo, neka svijetao i nepomućen bude mili tvoj osmijeh, blagoslovena bila ti za časak blaženstva i sreće što si dala drugomu, samotnomu, zahvalnomu srcu! Bože moj! Cijeli časak blaženstva! Ta zar je to premalo ma i za sav čovječji život?..."

Postoje podsvjesne želje koje naše svjesno stanje odbacuje kao nepoželjne, grešne i samim time nepoćudne. Ponekad je dovoljan mali senzualni impuls koji otvara vrata tim željama i one se manifestiraju.

Dileme i dileme.

Obukao se u svoje svečano (i jedino) odijelo. Svezao je kravatu, ulaštio cipele i krenuo kroz Wilsonovo šetalište ka Glavnoj pošti. Htio je da baš na Glavnoj pošti predati pismo. Jer smatrao je da je Glavna pošta dostojna nje i njegog pisma. Pismo je pohranio u lijevi, unutrašnji đep i sa rukama na leđima krenuo laganim korakom. Desnu ruku na leđima je stavio u lijevu šaku, dok je desnom pucketao prstima, tako da je , nesvjesno, na taj način davao signal prolaznicima ispred da mu se uklone.

U sebi se lomio. Kakvu da odluku donese. Pismo poslati ili ne. Hodajuči ka pošti mjenjao je mišljenja. Stigao je, stao u red i čekao strpljivo da službenik za šalterom posluži ljude ispred njega. Kada je došao na red predao je popunjen formular službeniku. Kada mu je službenik zatražio pismo, koje je čvrsto držao u ruci, kao da se prenuo iz dugog sna , povikao je punim glasom:

- Nedam, ne, to je moje pismo!

Začuđeni službenik je gledao za njim dok je trčeći izletio iz pošte.

Hmmmm......................

19.08.2017.

* Filosovska misao mladog filosofa gospodina Cucka.........


..... "Svi mi tražimo da otkrijemo tajne. Ponekad ih tražimo tako daleko da smo skoro stigli do neba. A kada odustanemo od njihovog traženja, postanemo svjetovni, tajne nam se počinju otkrivati same, jedna po jedna. I onda shvatimo, da tajne proizvodimo sami mi, u želji da skrijemo ono svoje pravo ja"........

U trenutcima nervnog rastrojstva, na pozornici Čevljanske koride 2017 godine, izrecitovao narodni pjesnik, filosof, mislilac i "mali od štale"

Milton Jašarowsy, zvani Cucak.

P.S.: Uvažena gospođa Ganib-hanuma sa ulaza broj tri, postavlja javno pitanje:

Tko pušća ovakve da se izveru goram na pozornicu, treba š'njima u kafeze...

Hmmmmm............

15.08.2017.

• Sječanja na vlakove - vozove



Došao sam na kolodvor dva sata ranije; bio sam uznemiren zbog putovanja. To je moj drugi odlazak na more; ondje me čeka Jasmina, s njom ću provesti nekoliko dana odmora.

Prošle noći budio sam se više puta i pogledavao na sat. Opet sam sanjao da mi bježi vlak, možda sam zato i poranio i stigao na kolodvor oko devet navečer, a vlak polazi točno u jedanaest. Nekoliko puta provjerio sam svoju kartu i rezervaciju mjesta, a onda bezbrižno hodao duž perona, zastajkivao ispod svakog kolodvorskog sata i po dvije-tri minute zurio čekajući da se kazaljke pomaknu.

Zadržavao sam se ispred trafike, htio sam kupiti džepni nožić, imao je sedefne korice, iako doista nisam znao što će mi. Najzad sam ušao u zadimljeni bife i naslonio se uz visoki fiksirani stalak, a torbu sam spustio kraj nogu.

Sve vrijeme promatrao me pijanac, mršav i pogrbljen, s ogrebotinama na licu. Na sebi je imao dugačku kabanicu, a ispod nje zamašćen i ofucan mantil. Nogavice su mu bile mokre; zasigurno se bješe upišao? Pio je pivo. Cerio se prema meni pokazujući desni u kojima su se klimali zubi. To ga je zabavljalo pa se smijao samom sebi i namigivao mi. Onda je prišao i rekao:

- Nemaš potez, prijatelju! Ti si čovjek koji ne može spavati stojeći. Znaš li ti kuda mi svi bauljamo?

- Svatko na svoju stranu, rekoh mu.

- Ne, momče, griješiš. Svi bauljamo na istu stranu, prema smrti. I svatko hoće da ugrabi svoju parcelu. Svatko se otima za komad vječnosti. A to što smo mi sićušne buhe-skočibuhe, to je već druga stvar. Može li jedno pivo?

- Može, rekoh.

Naručio sam mu pivo i otišao. Iskezio se prema meni i opet mi pokazao one klimave zube, koji su izvirivali iza grozdova žutih fistula, od kojih me je hvatala jeza, da slučajno ne pukne koja.

Ušao sam u vlak najmanje pola sata prije polaska. U kupeu sam zatekao omanjeg čovjeka sa ženom i jednim deranom krupnih radoznalih očiju ispod plavih šiški, sjedio kraj prozora i prekapao stvari tako usplahireno kao da je izgubio važan dokument. Smirio se tek kad je izvukao bocu umotanu u mekan i proziran papir. Zgužvao je taj ovitak i bacio ga pod sjedalicu. Bocu je držao u rukama, a etiketu calvados Bushel dugo je gledao i čitao kao kakav tajanstven tekst. Smirio se ispunjen nekim blaženstvom i poljubio bocu.

Gospođa me je dobro odmjerila kada sam stavljao svoj kofer na gornju policu kupea. Kada sam sjeo na svoje mjesto tik do vrata u suprotnom smjeru vožnje, iako sam molio na biletarnici da mi daju rezervaciju na sjedalo u smjeru vožnje, pravdajući se da mi je uvjek muka kada sam leđima okrenut smjeru vožnje. Ali sada je kasno, uzeo sam novine i počeo ih prelistavati dok vlak ne krene.

Gospođa se podiže i spusti ogroman ceker kraj sebe i pođe vaditi nešto umotano u masne novine. Na mali sločić kraj prozora otvori največi smotuljak u kome je bilo pećeno pile, razgrnu one masne novina i izlomi energično rukom hljeb i poreda ga kraj pileta. Zarovi se opet u ceker i izvadi nekoliko glavica luka crvenog i bijelog. Udari šakom po glavici tako snažno da me na trenutak uplašila. Potom izvadi tuce tvrdo kuhanih jaja koja pođe guliti i bacati ljuske po podu. Začuđeno sam je pogledao a ona mi odgovori:

- Očistit ću kada se jede, ne gladaj đaba...

Pogledao sam na sat i vidim još petnaestak minuta do polaska a oni već jedu, bacaju kosti po podu. Gospodin bi se povremeno okrenuo prema prozoru i iz unutrašnjeg đepa naginjao flašu da bi poslije podrignuo i štucao. Mali deran, sav masan, brisao je ruke o štof kojim je sjedalica bila presvučena.

Opet sam pogledao na sat, još pet minuta do polaska a oni već jeli, štucaju i iz flaše peru ruke.

Digao sam se dohvatio svoj kofer i izašao iz vlaka. Na obližnjoj trafici kupio sam dopisnicu i napisao kratko:

- Oprosti Jasmina, nisam mogao Ti doći....

Hmmmmm.................

10.08.2017.

* Priča za danas....

Taj čovjek još sjedi u kafani La Cancona, tu se sklonio onako kako se beskućnik sklanja u tržni centar da bi se najprije malo zgrijao, a potom slušao glasove koji dopiru iz hola kuda se kreću posjetioci, jer ljudi se dozivaju i međusobno povezuju; nastoje održati neku zajednicu.

Tko je taj tip?

Sada prstima gnječi i valja slinac netom izvađen iz nosnice, oblikuje ga u lopticu i stavlja na nokat kažiprsta, a onda ga hitne prema staklu i tu ga zalijepi kao kakvu golemu muhoserinu.

Oho, to sam vidio, ulovljen je, pa mu je neugodno, podvija rep, a oči iza dioptrije svakog trena sijevnu prema meni. Promatram ga tako kao da tražim objašnjenje tog postupka. On se osvrće, pokušava se osmjehnuti, ali ja se držim strogo. Ne opraštam mu taj prostački hitac govancetom u prozorsko staklo. Tip naglo ustane, složi novine, stavlja ih pod pazuh. Izlazeći iz kafane, dovikne:

- Imam pravo staviti tačku na razdoblje loše beskonačnosti!

Tko je taj čovjek?

Sada odlazi ulicom, gubi se u svjetini. Doista, ona grudica iz nosa, ona tačka na staklu označava jednu etapu njegova života. Uza sve, čovjek je ušao u moju priču.

Hmmmm..............

02.08.2017.

* Noćas je vrelo....


Sjedio je na jednoj skrivenoj klupi velikog parka, tamo negdje na samom kraju prema nekadašnjoj tvornici Ključ, gdje je nakada radio kao predradnik treće smjene. Gledao je u prozore zapuštene tvornice i povremeno bi mu osmjeh prešao preko blijedog i ispijenog lica.

Kao da mu je baš u tom trenutku kroz njegove misli prošao neki veseli fragment iz tvorničkih hala, u kojima pored nesnosne buke, nikada nije nedostajalo smijeha, podbadanja i dobre šale, pa čak i u onim nekada tužnim trenutcima.

Sjetio se svog radnog druga Josipa, kada su mu na posao od kuće javili da mu je otac umro, koji uzgred je svoj cijeli životni vijek proveo u tvornici, svi su bili šokirani, jer je deda bio vitalan i dobrodržeći čićica. Prilazili su mu drugovi da ga potapšu po ramenu i izraze mu sućut. Bilo je potresno i tužno, poslije se je neki Pepi kleo i pričao:

„I mašine su za tren se umirile, kao da su znale šta se dešava“.

Tada dolazi šegrtkinja njegovog, sada pokojnog, oca neka Emilija, Emica i vidno potresena izusti, sada već legendarno:

„Jozo, moj, neka je sa srećom pa da i iduće godine opet ovako....“

Zastala je, stavila ruku na usta, nesvjesna šta je rekla, ali znala je da je glupost, i to teška, jer su se svi ostali zakocenuli od smijeha.

Jozo, sada i on pokojni, poslije je kazivao raji da je to baš bilo po želji njegovog oca, jer je cijeli život volio ljude i zbijao šale.

Maramicom obrisa čelo i proviri iza neobrezanog parkovskog šiblja, dole prema novom tržnom centru u samom centru grada čudeći se što još nije nastala gužva iako mrak polako osvaja dan, osječao je kao da se spušta odozgorce sa mraćnog Trebevića i da niz nakrcane mahale klizi ka samom Centru.

Bojao se mraka.

Iz obližnjih kafića do nosnica mu dolaze mirisi raznih đakonija, a najjaći je miris burekdžinice, koja je radi ovih vrelih dana, a i da primami mušterije, ukonila cijeli prednji portal, tako da se mirisi vrelih pita šire zajedno sa mrakom ulice i u park u kome sijedi.

Izvadio je iz đepa bilježnicu i poćeo naglas da recituje svoj jutrošnji uradak, nadajući se da će jednog dana kada ode u „vječna lovišta“, neko mu negdje na ulici popipati đepove u kojima su uvjek bilježnice u koje upisuje svoje osječaje. Nadao se da će to jednog dana, kada ga ne bude, neko pročitati i zaključiti da ipak nije bio uzalud na ovom svijetu.

Sinoć... dok sam,
sunce na poćinak ispraćao,
opet sam se nehoteć,
na onu noć vraćao..

Zablistala je isto i opet,
suza jedna...dvije... tri,
bezbroj suza,
večeri ove hladne...

Utonule su zvijezde,
pa i one sada suzama blješte,
U duši mojoj tuga i sjeta,
Bilo je proljeće a ne ljeto...

Na susjednoj klupi dvoje zaljubljenih, na trenutak su prekinuli milovanja i saslušali su stihove. Ona tiho reče:

- Sirotinjo i bogu si teška.

A on se nadoveza:

- Ma što ovi stari ljudi mogu, da izvineš, srati, postaju nemogući, matere mi, haj'mo na Red Carpet pred pozorište možda naljegne ko popularan da napravimo koji Selfi, pusti stare seronje....

Ispratio ih je pogledom sve dok ne zamakoše za onu burekdžinicu.

Hmmmm...................


Stariji postovi

<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930