Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog

13.04.2021.

* Kako se Korona prenosi ....

 

   Jutros iznešeno mišljenje, taze vijest.

 

Ja, telefon je isto zarazan.

 

Prića jutros, na redovnom jutarnjem sastanku aktivistica nevladine udruge „Mahalska Obavještajna Služba“, neka Kimeta (68), kako je nakon godina potražnje uspjela šćoliti nakog slobodnog muškarca Memsu (74).

 

I taman je ljubav, praćena velikim uzdasima, širokim osmjesima i rumenilom na požutjelim obarzima, poćela da odvija Avenijom na Dobrinji dojde korona.

 

On nestrpljiv bio pa je po sto puta telefonom zove.

 

A njojzi kobajagi mrsko.

 

Helem da ne dužim, ona fasova koronu i jedva izvuće živu glavu.

 

Sada je jako smršala, što veli kona Ziba

 

„ko hošavka, guzovi joj ko zrno graška“,

 

pa bi njen ljubljeni Memso ko biva ohladio se od nje i rekao joj je, da bi se na njojzi, ako se nekada bude ispeo,

 

„nažuljao, zbog radi, košćica njezinih.“

 

Ona otvoreno sujma da tu sa telefonima nešto nije u redu.

 

Đabno je...

 

Garant je od njega žicom zajmila pelcer....

 

Hmmmm...............

02.04.2021.

• Historijski elementi za buduću povjest....




Pripovjeda neki Ilijas Pidović, poznatiji kao Šerpa...

 

Ovo me podsjeti na veliki historijski događaj u mom selu, koji nam je svima, promjenio cijeli život i budućnost.

 

Te daleke 1951, tada mladi Bećir, Sulje šumara sin, odlući da jami curu od bega.

 

Teško je to bilo sve sprovesti.

 

On se odluči otići kod Hanifa hanume, koje je bacala grah i gledala u fildžan, da ga nasavjetuje. Ona mu je sve po istilahu rastolmačila i nasavjetovala ga. On je sve upamtio, doduše ponešto je i zapiso nije da nije.

 

Otkinuo je kod komšije Mušana parmak i sakrio ga iza gujice i dođe lijepoj Halimi pod penđer.

 

Kucao, je kucao, cvilio ko mačka, kevćo ko gladno šćene dok begovica ne oškrinu penđer.

 

On je jami za bujne pletenice, pa je povuće na penđer, a onim parmakom je udri po gujici.

 

Prićaju ljudi koji su to vidjeli, ja to nisam vidio ali im vjerujem:

 

- Trči begovica, da je hudi Bećir, jedva stiže. Uleti u kuću, poljubi babu svekra u ruku i Bećir pridoda svom imenu, ono aga, Bećir aga.

 

Saden kada je došlo do ove „društvene pretvorbe“ mi svi iz sela smo uljegnuli u parlamente, općine, javna poduzeća, ima naske iz sela doktora nauka, Profesora, nakije akademika i niko ne osta u selu.

 

Sada nam je dragi Allah poslao koronu i jopet nam se selo napuni ali saden da vidiš vozni park, brajko moj... ihiiiii

 

Hmmmmm.................

 

 

27.03.2021.

* Testiranje na Koronu negdje u Bosni....


 

Pripovjeda gospodin Meša sa trećeg sprata...

 

Moj jarane belaja danas.

 

Slušam noćas, pajdu Imšira, koji priča kako se jutros izbrukao.

 

Odvezao ti je on ženu sa svojim Renolom četvorkom, na oni drive testng inn, da vidi,  jeli ona i on pozitivni na ovu Koronu i koju pasminu firusa imaju.

 

Kaden su, nakon dobra četiri sahata (tri puta se ispišavao kraj tarabe), došli na red, medecinski zamaskirani brat, uze oni šćapćić, obmotan vatom i pojde da njegovoj Ifeti ga umetne u nos, ona zapomaga iza sveg glasa.

 

On začuđen joj veli:


        - Šta ti je bona ženo?

        - Ne boj se jadna nebila, samo ću ti uturiti ovu glavćicu sa vatom i malkice provrtiti, neće te  tako mi boga boljeti.

 

- Šipčina.

- Evo ti ga naa (presavi ruku u laktu i klepi se po guzovima).

- Mene ćeš isfolirati jeli?

- Ovaj me gad tako godinama varao:

- "dušo pušćaj me samo da umetnem sunetluk"

- i ja devetero rodih i četrnaestero abortirah...

- jok goni ovo govno od avta jal ćeš biti bjen....

 

        Kakva sramota.

 

        Pa sakijem da insan riječemo nahrupi u Juropu.

 

       Jeli tako.....

26.03.2021.

* Priče starih mahalaša.....



       Priča jutros na klupi kod Lutrije neki Memsud Ibrović, rodom sa Brodareva, kakvu je jučer imao bruku i neprijatnost.

 

       Evo ja ću ga pokušati parafrazirati (hebote kako sam teligentan ha rekni): Poćero on š'ćenca Flokija na jednu adresu.

 

       Kaden je šljego pred taj i taj havstor najde tu i tu gospoju.

 

       Lagano pretisnu puljku i ću blagi i umiljati glasić:

 

       - Tko jeeee.... koga vi trebate?

 

       - Ja sam...

 

       - Tko ste vi moliću lijepo?

 

       - Ja sam ... Memsud gospođo...

 

       - A šta ste vi trebali?

 

       - Ja sam gospođo, po dogovoru, došao na parenje...

 

       - A sa kim bi se vi parili?


      - Gospođo neću sigurno sa vama. Doveo sam Flokija za vašu kerušu...

 

       - A haa tako... povuci tu šćangu i ispni se na sedmi... grubim glasom mu odbrusi.

 

       Hmmmmm.......

20.03.2021.

* Iz tuđeg dnevnika...



Sunce se već uvelike poćelo polako spuštati na horizontu, pri ćemu je bojilo nebo purpurnim nijansama. Nakon toplog dana, slijedio je prohladan sumrak, praćen laganim vjetrićem sa obližnjih brda.

Napisala: Hava Čamćijašević.

Sjedila je na klupi, sklepanoj do neke stare daske i ukopanoj u zemlju, pored klimavog stola. Iznad glave nadvio joj se stogodišni hrast sa neobično širokom krošnjom, koje je u ovo akšamsko doba davao veći mrak nego što je u stvari bio. U ruci je držala neku deblju svesku, koju je pritisnula sebi na grudi, da je naprosto bolilo, kao da je čuvala nešto najdragocjenije u životu. Po pogledu očiju, uperenih negdje u daljinu, moglo se razabrati da je u mislima negdje veoma daleko. Kako bi koje auto projurilo kraj kuće joj, od obljeska svjetala zasvjetlucala bi joj suza ispod oka kao sjajni biser. U svojim mislima čitala je stranicu po stranicu svog dnevnika:

17. marta, te daleke godine, u kući je bio veliki trvor. Mati je nadigla sve da se kuća okreći, sve da se izopire, ispegla i posloži – dolaze nam važni gosti, nisu zadugo bili, pa ih treba dočekati onako kako treba i kako je red u Čamćijaševića. Danas mi je 26-ti rođendan. Zar ću ovako moći slaviti, kada je u kući nered i galama. Dogovorila sam se sa mojom najboljom drugaricom Senadom da izađemo u disko jer će večeras biti gost, moj omiljeni pjevač, koga čekam već dugo, da vidim. Nekako sam umolila mater da odem na koncert, stim da joj sutra duplo radim. Jedva sam se uspjela oprati u obući da stignem na vrijeme. U Sali disko kluba gurala se silna svjetina. Jedva smo došle do nekog zida blizu bine odakle smo imale dobar pogled. Željela sam da ga vidim i da uživam u njegovim pjesmama, koje sam znala, sve napamet. Nekada, kada sam bila sama, pustila bi svoj glas i zapjevala. Mislim da nisam talentirana za pjesmu. Osjetila sam udarac u leđa, i jedva sam se zadržala na nogama zahvaljujući zidu na koji sam bila naslonjena, a nedugo zatim mokrinu po leđima. Bijesna sam se okrenula. Oći su nam se srele. Noge su mi zadrhtale i blaga nesvjestica me uhvati.

23. maja, Pišem mu pismo. Htjela bih napisati nešto obično a nesvakidašnje. Muka mi je od onih „otrcanih“ fraza tipa „noćas sam te sanjala....“ . Željela sam mu prenijeti svoje trenutno raspoloženje. Ma napisat ću mu samo jednostavno „da sam ga samo poželjela i da mi ova odvojenost sve više smeta“. Neznam kako da mu kažem, jednostavno, da mi sve više nedostaje, da postajem sve više ljubomorna. Noći mi postaju sve teže. Kako da mu to kažem, a da ne pomisli da sam previše „agresivna“.

6. jula, Radovala sam se odmoru. Preko pisama smo dogovorili da zajedno uzmemo odmor od 20. jula. Ja sam u firmi sve sredila, ali mi se on ne javlja. Postajem sve nervoznija. U glavi su mi sve ružnije misli i sumnje. Evo pišem mu drugo pismo, jer mi nije odgovorio već na tri pisma. Ozbiljno sumnjam.

21. jula, Iznenađena i ljuta sam bila kada sam ga ugledala na vratima kancelarije. Bio je blijeda ispijena lica. Neobrijana i neuredna izgleda. Žustro sam se podigla sa stolice i gotovo trčeći sam došla do njega bijesna. Zaboga kako izgleda, bruka me u firmi. Izgurala sam ga pred vrata i zalupila ih iza sebe. Rekla sam mu da sada nemam vremena, da radim do 17.oo sati i neka me sačeka u obližnjem kafiću, naravno ako se ne žuri. Pognute glave, bez i jedne riječi, okrenuo se i otišao. Radila sam, ali nisam prestala misliti. Kakvu mi je gadost sada pripremio. Poslije radnog vremena došla sam u kafić, bez neke nade da ču ga tu zateći. Bio je tu. Pitala sam ga drsko:

„Hajde iznesi još jednu svoju laž!“.

Šutio je, a bijes u meni je rasla. Konačno je progovorio:

„Dušo, teško mi je da Ti kažem ovo.“, zašutio je i onda glasno proguta pljuvačku, pa nastavi:

„19. Jula poginuli su mi roditelji u saobračajnoj nesreći. Pomeo ih je sa ceste neki šleper. Nisam mogao da ti se javim“

U ušima mi je počelo šumiti. Jedva sam došla do daha, a onda bijesno i besomučno sam ga počela udarati po grudima:

„Zašto mi nisi javio, zašto, ko sam Ti ja u životu?“

„Ti si mi sve što mi je ostalo, neznam zašto, želio sam možda da te zaštitim, neznam“

Plakali smo dugo te noći zajedno kao dva posljednja čovjeka na ovom dunjaluku.

4. septembar, Danas smo izabrali vjenčanicu. On je sjedio ispred radnje, a ja sam sa majkom birala. Poslije sam otišla do jedne firme da obavim razgovor o zaposlenju.

11. oktobar, Danas je veliki dan za mene. Za božije čudo nisam imala tremu. Treperim od uzbuđenja. Na momente, prosto ne mogu vjerovati da mi se ostvaruje san. Dobila sam čovjeka, kakvog sam oduvjek željela, čovjeka koji je spreman uvjek biti tiho, nenametljivo, dio mog života.

29. novembra, Danas sam prvi radni dan u novoj firmi. Dobila sam predivnu kancelariju, sa pogledom na glavnu ulicu. Na prvi pogled radne kolege su mi izvrsne, sve mladi ljudi, a gdje je mladost, tu ne može biti loše. U prošloj firmi u mom mjestu, radila sam sa kolegama arhitektima, svi do jednog su pred penzijom ili su već odavno trebali biti. Samo se pričalo o prostati, o čajevima, kostobolji i sijaset drugih bolešćina, tako da sam znala otiči kući bolesna od silnih priča.

31. decembra, Večeras se slavi Nova godina. Radne kolege i kolegice, organizirali su malu zakusku. U prvi mah nisam imala namjeru ostati, ali onda mi je prišao kolega Đevad i zamolio me. Nije me trebao dugo moliti, nazvala sam svog Kemicu i rekla mu da ću se zadržati malo duže, iskrsnuo je iznenadan posao za neke Arape, a oni neznaju za Novu godinu, pa moram završiti sa Selmom hitno, a on neka ide kod Fadila i Esme i neka me čeka tamo ću pravo doći. Nevoljko je pristao. Uletila sam u toalet popravila šminku, otkopčala dugmad na bluzi malo provokativno. Bilo nam je veselo. Plesali smo, pili i pjevali. Nisam obračala pažnju na vrijeme. Đevad je bio zgodan, uvjek dotjeran i namirisan, umjeren u ophođenju prema kolegama, pažljiv prema ženama, a posebno prema meni. Bio je jedan od najperspektivnijih ljudi u firmi. Nije bila tajna da se pred njim nisam baš lagodno osječala. Kada bi donosio nekakva radni zadatak meni, skoro uvjek bi pocrvenjela. Nisam ga smjela pogledati u oči. Borila sam se protiv toga. Voljela sam Kemicu svoga više od sebe i to sam znala. Ali ipak, Đevada kada vidim, obuzme me drhtavica lagana skoro svaki put. Tu veće smo završili u nekoj jeftinoj hotelskoj sobi na periferiji grada. Probudila sam se. Bilo je tri sata iza ponoći. Đevada nije bilo pored mene. Bila sam sama. Obukla sam se i sišla na recepciju gdje je bio nočni recepcionar sa cigaretom u ustima, neobrijan. Kroz zube mi je promrljao:

„Zar nas već napuštate?“

Osječala sam se užasno prljavo i bijedno.

9. februar naredne godine, Bila sam kod ginekologa. Potvrđene su moje sumlje. Trudna sam.

„Bože mili. Šta sada da uradim pomozi mi i olakšaj moju nesreču.“

Kome da kažem i šta? Dijete je Đevadovo u to sam sigurna. Đevad je poslije promjenio još tri kolegice a i oženjen je. Ja volim Kemicu. Gadost sam napravila, ali imam i ja pravo na svoj vlastiti život. Ja sam sa Kemom u braku i nisam njegovo vlasništvo i ja imam pravo na svoje želje i prohtjeve. Ovo što mi se desilo, pa to je jednostavno moj mali hir, moje interesovanje ka otkrivanjem nečega novog. A Kemica? Pa on nema ništa sa tim, moje tijelo je moje i ničije i ja ču gospodariti sa njim kako ja želim neće mi niko suditi o tome. Volim Kemu, ustvari mislim da ga volim. Pa šta i on mene voli. Za ovo neče niko saznati i gotovo. Sutra ću Kemici javiti radosnu vijest.

17. marta, Moj rođendan je. Kolege su mi priredile zakusku. Đevad, koji je sada direktor, drsko je sa vrata rekao:

„Molim da se radi, nismo u kafani, i molim ubuduće te socijalističe manire van firme, inaće letite van.“

Gorčinu sam osjetila u ustima. Rekla sam mu da nosim njegovo dijete. Odgovorio je u svom maniru:

„Neka mi to Tvoj muž kaže!“

Kod kuće, moj Kemica mi je pripremio iznenađenje, dobila sam nisku pravih Sirijskih bisera, a curica predivan krevetac i male zvečke. Nije mi bilo neugodno i dalje sam mislila da nisam ništa loše napravila. Njeno je djete a Kemica nju voli a samim tim i njeno djete. Kada god nešto kaže uvjek mu mogu reči „moje je dijete“ i tačka.

26.septembra, Porod je prošao, na moje iznenađenje, veoma lagano, nisam bila sječena, curica bila živahna 54 cm duga a 3900 teška. Mašallah svi su rekli. Moj Kemica je donio ogroman buket gladiola u sobu, nježno me poljubio i rekao mi na uho:

„Ljubavi moja oplemenila si mi život.“

Sutradan su mi donijeli moju Farah da je podojim. O bože kako to malo sičušno, nježno stvorenje može u čovjeku pokrenuti bujicu nježnosti i osječaja. Počela sam se pitati kako sam bez nje mogla do sada živjeti. Ta mala sičušna glavica sa kovrđavom plavom kosicom koja se energično zavlači u moje grudi, kao da mi unosi neku neizmjernu snagu i ponos, sreču. Mislim da sam najsretnija žena na ovom svijetu.

31. decembar, Moja Farah je svakim danom sve vaća. Večeras Novu godinu dočekujemo prvi put kao porodica. Pekla sam meso, kolače, dojila Farah, usisavala kuću, kako bi večeras bilo sve kako priliči „domačinskoj kući“, kako je Kemica znao često reči. Kada sam sve završila, Farah uspavala na brzinu sam se istuširala i željela se našminkati i urediti da me moj Kemica vidi u lijepom izdanju. Odjednom sam osjetila onu prljavštinu, koju sam osjetila onu večer, tačno prije godinu dana. Sledila sam se od straha. Bjesomučno sam počela da trljam tijelo, na mjestima je i šiknula krv. Željela sam sprati prljavštinu sa sebe. Ušla sam u sobu pogledala Farah. Spavala je. Odjednom mi je izgubila onu nevinost i bespomočnost. Osjetila sam gađenje ka njoj. Tresla sam se kao prut. Pa to je moje dijete. Oh bože mili šta mi je. Farah se uzmeškolji i ručicom pođe dirati usta i glasno ćapćati usnama po prstima desne ručice. Spustio mi se mrak na oči. O bože mili šta mi je, podari mi sabur, spasi me. Kemica je došao u pravi ćas.

„Hava, ljubavi moja, šta je, šta se desilo, oh bože mili sva si krvava po vratu, da te nije neko napao.“

Rekla sam da je to alergija koja me počinje sve više mučiti. Otrčao je do apoteke i kupio mi Kalciju.

„Bože mili šta sam napravila ovakvom čovjeku!“

31. decembar 15 godina poslije, Sjedimo na Vlašiču u hotelu gdje smo rezervisali novogodišnje praznike. Za stolom smo nas troje. Kemica je stavio pred nas male zamotuljke i rekao da ih otvorimo u ponoć. Smijao se.

„Ja sam večeras najsretniji čovjek, a kako i nebih bio, kada sjedim kraj dvije najljepše žene na svijetu.“

U gomili kraj vrata na moment sam vidjela poznatu glavu. Sledila sam se. Bio je Đevad i to pijan. Konobari su se borili sa njim. U jednom trenutku doša je do našeg stola rekavši:

„Kćeri Farah došlo je vrijeme da upoznaš pravog oca“

17. marta, Danas je bilo završno suđenje. Rastavili smo se. Isprazna sam koračala ulicama grada.

Moja Farah je molila na sudu Kemicu da ostane da živi sa njom, jer kako je ona rekla sudiji:

„Kemica je moj otac, ja to najbolje znam. Gospodine sudija, nas dvoje volimo istu hranu, slušamo istu muziku, ista scena na filmu nas nasmije i rasplače. Ja posječujem mjesta koje je moj Kemica poječivao kao momak. Kada njega nešto boli boli i mene. Gospodine pogledajte nas vidite da smo isti, imamo isti nos, kosu, zube.“. Kemica je bio smeđ a Farah izrazita plavuša.

Kemica je zagrlio i rekao kroz suze:

„Dok sam živ, Ti češ biti moja kći, moj mali plavi švrćo.“

Nisam plakala. Mislim da sam osjetila neko olakšanje. Sve ove silne godine iza mene su bile ogroman pakao, đehenem u kome sam gorjela, a izgoriti nisam mogla. Sama spoznaja da sam se ponijela kao jedna drska provincijalka u velikom gradu, misleći da u velikom gradu možeš raditi šta hoćeš i da to niko neće nikada saznati. Gorka greška.

Nakon 20 godina.

01.maja, Uspomene na nekadašnje prvomajske praznike, kojih se sječa kao djevojčica. Došla je na Vrelo bosne lagano šetajući kroz aleju đinovskih platana. Poranila je da izbjegne gužve. Zrak je bio oštar. Kretala se skroz krajnjom šetnicom, gazeći več truhlo prošlogodišnje lišće, koje je mirisalo na vlagu i konjsku balegu. Misli su joj se rojile u glavi. Šetajući došla je do kraja, na sam izvor. Sjela je na klupu, zavučenu među ukrasno šiblje. Željela je izbjeći bilo kakav kontakt sa slučajnim prolaznicima. Uredna sijeda kosa i naborano lice odavali su ženu zrelih godina koju život nije mazio. Gledala je pre sebe i vrhom cipele diskretno šarala po, svježe postavljenim, bijelim kamenčićima. To je diskretno radila kako nebi privukla pažnju slučajnih izletnika. Izvadila je cigaretu, zapalila, i povukla dug dim. Cigaretu je stavila sa unutrašnje strane ruke kako se nebih vidjela. Odjednom začu muški, grublji glas:

„Hava, jeli slobodno?“

Ukočila se. Preko 20 godina nije čula ovaj glas. Nije imala snage podići pogled. Bacila je cigaretu i rukom uhvatila željezni rukohvat tako jako da joj je koža skoro pobjelila. Ćutali su. Iznad velikog starog kestena, koji je počeo da lista i koji je svoju veliku krošnju raširio ukrug, nedajući nijednom drugom drvetu šansu da naraste, pojavilo se sunce i počelo da ih grije. Kemica je prvi progovorio:

„Kako si moja Hava, godinama Te tražim, da budem iskren, tražim Te a molim boga da Te ne nađem. Bojao sam se susreta sa Tobom.“

„Dobro sam moj Kemice, da me bogdo nisi našao, da nisi dirao u stare rane, koje bole, čini mi se gore nego prvog dana“

„Rane su rane i one moraju da bole, one su tu da čovjeka uvjek preko ožiljaka podsječaju, ali sve rane se i prebole, ako se pravilno liječe.“

„Kemice, molim Te idi. Ja sam za tebe jedna ružna prošlost, jedna teška prevara, nemoj sebi nanositi i dalje bol. Idi od mene, ja svakome donosim samo nesreču.“

„Hava mila moja, moj cvijete na jutarnjoj rosi, pusti mene da ja sada pričam. Dosta si ti pričala.“

„Život, moja Hava, prepun je mnogih zamki, a kako da ih pređu dvoje bezazlenih i lakovjernih ljudi. Teško. I onda kada se tu pojavi inat. Eh kako čovjek nevidi zamke. Kako srna, dok pase, nevidi vuka sakrivenog u grmlje, koji će je pojesti, a ona, ona ide upravo tamo misleći da je trava tamo baš zelenija i sočnija. Kada shvati svoju zabludu već je postala večera gladnom vuku. Neke ptica su je upozoravale glasnim pjevanjem, druge srne su rzale i udarale kopitama po zemlji, ali avaj, nije čula ili nije htjela čuti, svejedno je sada.“

„Ne pitaš za Farah?“

„Kako da pitam, moje srce stalno pita, ali kakve koristi“

„Farah se udala, ima divnog muža, imamo dvoje unuka i pitaju gdje im je nana i kada će doći“

Drhtala je. Bila je blijeda u licu. Drhtavom rukom rovila je po tašni. Uze neku kutiju, otkide lijekove i zali vodom iz flašice.

„Moram lijek popiti, ako nastaviš morat ćeš me voditi nazad jer već sam klonula.“

Sadašnje vrijeme.

Izašao je iz kuće Kemica, noseči neku vindjaku, kojom je pregrnu preko ramena.

„Hajmo Hava u kuću, zahladnilo je i molim te, kao boga, baci taj Dnevnik glupi, pogledaj naprijed, naše vrijeme polahko ističe, dajmo da ovo što nam je ostalo, makar, provedemo rahat, molim Te.“

„Moj Kemice, živote moj, čime sam ja zalužila da Te one večeri u disku upoznam, zavolim, povrijedim, izgubim i sada kada si mi najpotrebniji dobijem ponovo nazad, reci mi i olakšaj mi.“

„Sudbina moja Hava, sudbina Ti je to......“

Hmmmmmmm.............


Stariji postovi

Moja Razmišljanja II
<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930