Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


14.07.2018.

* U mirisu jutra....


Otvoriš li jednom prozor,
Vjetar će zatvoriti stranice,
Pokušati ugasiti svijeću,
Otrgnuti iz srca sjećanja...

Dotakni me jednim trenutkom,
Tako željnog mira i tišine,
Ostavi tračak svjetlosti,
Dodirni me ljudskom toplinom...

Zagrli me žarkim bojama,
Plodnih polja i neba,
Zamiriši pokošenom travom,
I tek sazrelog žita...

U dahu rosnog jutra,
Daleka sjećanjia,
Zacaklila jedna sjajna,
I pomalo teška suza...

Hmmmmm................

07.07.2018.

* Priča o jednom čovjeku....


           Taj čovjek još sjedi u kafani Šetalište, tu se sklonio onako kako se beskućnik sklanja u tržni centar da bi se najprije malo zgrijao, a potom slušao glasove koji dopiru iz hola kuda se kreću posjetioci, jer ljudi se dozivaju i međusobno povezuju; nastoje održati neku zajednicu.

           Tko je taj tip?

           Sada prstima gnječi i valja slinac netom izvađen iz nosnice, oblikuje ga u lopticu i stavlja na nokat kažiprsta, a onda ga hitne prema staklu i tu ga zalijepi kao kakvu golemu muhoserinu.

            Oho, to sam vidio, ulovljen je, pa mu je neugodno, podvija rep, a oči iza dioptrije svakog trena sijevnu prema meni.

            Promatram ga tako kao da tražim objašnjenje tog postupka.

            On se osvrće, pokušava se osmjehnuti, ali ja se držim strogo. Ne opraštam mu taj prostački hitac govancetom u prozorsko staklo. Tip naglo ustane, složi novine, stavlja ih pod pazuh.

             Izlazeći iz kafane, dovikne:

              -    Imam pravo staviti tačku na razdoblje loše beskonačnosti!

              Tko je taj čovjek?

             Sada odlazi ulicom, gubi se u svjetini.

             Doista, ona grudica iz nosa, ona tačka na staklu označava jednu etapu njegova života.

             Uza sve, čovjek je ušao u moju priču.

             Hmmmm..............

30.06.2018.

* Pod pazuhom čuvam....


U smotuljku pod pazuhom,
čuvam nešto nalik toplini,
nešto malo, ali veliko,
onu nježnost daleku

Kad bi majka za zimskih dana,
sklonila moj ozebli dlan,
među svoje tople ruke,
i stavila svoje usne na moju kosu.

U tom smotuljku pod pazuhom,
u malenu džepiću,
sa lijeve strane,
čuvam nešto nalik sjeti,

Onu čežnju davnu,
kada tražio sam te,
među ljudima stranim,
izgubljen kao dijete.

Znam, nije mnogo,
i nije važno to što pričam,
možda ni smisla nema,
al jutros, su patke drhtale nad ledom.

I ja sam tražio nešto utjehi nalik,
za sebe,
za patke,
za sve neke iste i one druge.

Valjda nije mnogo,
i nije važno to što pričam,
ni ona što bijaše sa mnom,
a ona, nit zastala, nit primjetila nije.

Hmmmm.............

04.06.2018.

* Prića o jednoj Nejri...


Bila je to jedna, skoro sasvim obićna prića.

Proljetna kiša lila je kao iz kabla. Vjetar je nosio talase kiše, koja je bila tako gusta, da se jedva moglo vidjeti kroz nju. Bližila se noć, ulična rasvjeta se već odavno upalila. Samo rijetki su se usuđivali potrčati ulicom.

Imao je težak dan. Sukob sa šefom stvorio mu je jednu nesnosnu žar u stomaku. Grčevi su ga presjecali, a gorak i opor ukus u ustima ga je još više ćinio nervoznim. Potrčao je za trolejbusom, koji je zamicao ka stanici, tu odmah iza ugla, gdje je skriven pod nekom nastrešnicom stajao. Mlazevi kiše su ga zaslepljivali, ruku sa tašnom digao je na glavu kako bi se zaštitio koliko – toliko. Iza ćoška je izletjela , plava duga kosa i krupne naočale.

Nije se uspio zaustaviti. Sudar je bio žestok. Kroz vazduh poletjele su neke knjige i papiri. Sjeo je na asfalt. Ona je pala preko njega. Uspio je objema rukama uhvatiti oko struka, spriječivši je da ne podleti pod neki automobil, koji je baš u tom trenutku projurio ulicom zalivši ih obilno.

U prvi mah nije bio svjestan šta se dogodilo. Pokušao ju je podići. Pao je u lokvu. Sama se digla i počela skupljati papire i knjige. Požurio je da joj pomogne, a onda su mu pred očima bljesnule jarke zvjezdice. Sudarili su se glavama i to jako bolno. Začuo je krupan muški glas:

- „Sklonite se pod strehu, poubijat ćete se, ja ću Vam pokupiti stvari, šeprtlje jedne.“

Tupo je gledala predase, jako se tresla, valjda od zime , ili možda od šoka.

Počeo je ono glupo izvinjavanje, sam je znao da je to nešto najidiotskije što se može učiniti u ovom trenutku. Grčevito je razmišljao šta da kaže i učini, a da barem malo izgleda pristojno. Stariji gospodin, koji im je pokupio stvari, rekao mu je oštrim glasom:

- „Ne glupiraj se, uzmi taksi i odvedi curu kući, vidiš da je u šoku, možda u hitnu, ako nemaš para evo ti, uzmi.“

Glavom mu je, kao malo dijete, odobrio to što je rekao i zahvalno ga potapša po ramenu, imao je novac, zaustavi prvi taksi i prosto je ugura unutra, a on sjede na prvo sjedište, okrenu se prema njoj i upita je ljubazno:

- „Oprostite Vašu adresu?“

Ona mu odgovori:

- “Ja stanujem u ulazu gdje smo se sudarili.“

O bože baksuza, peha, majko mila, hoćeli ovaj dan ikada proći?

Zamolio je taksistu da se vrati i preduhitri ga rekavši:

- „Ne brinite, nesporazum, platit ću Vam duplu prosječnu turu, molim Vas.“

Doveo je do vrata i pozvonio. Vrata je otvorio sijed čovjek ispijenog žućkastog lica u piđami. Začuđeno ih je pogledao pa slabašnim glasom progovori:

- „Nejra kćeri šta se desilo?“

Došavši konačno kući, mokar, iscrpljen samo se bacio na fotelju. Nije imao snage da se skine. Sjedio je dugo, dugo i tek kada se počeo tresti od hladnoće, smogao je snage da se podigne i ode u banju. Nije cijelu noć spavao. Imao je košmare. Nije pamtio teži i duži dan u svom životu. Bojao se da je to bio samo jedan ružan san, jedan od onih koji čovjeka izmuće i ostave dugo vremena u razmišljanju „šta bi bilo da je bilo“. Dva krupna oka , ispod zlatno-plave kose.

Dani su prolazili a čežnja za ponovnim susretom je sve više rasla. Uhvatio je sebe kako bez cilja luta gradom, obilazi biblioteke, knjižare i mjesta gdje se prodaju knjige, sa nadom da će je ponovo susresti.

Dolazio bi pred zgradu u kojoj je stanovala, šetao je ispred ulaza, zastajkivao u razna vremena, ali je nije vidio. Kolege su primjetile da je postao čudno miran, sve je potvrđivao, nije se žalio niti suprtostavljao svoje mišljenje šefu.

Prošla je prava vječnost od tog nemilog događaja, koji mu je promjenio život. Zlatna jesen uveliko je došla na vrata, sve je dobilo onu lijepu zlatno žuto crvenu boju. Dani su lijepi i blagi, samo nje nema nigdje. Dobio je poziv za neki simpozij, koji se održavao u susjednom gradiću. Nevoljko je prihvatio da ide, pored insistiranja šefa i kolege su ga ubjedile.

Ispred staklenih vrata hotela zastao je da prepipa đepove i vidi da nije zaboravio dokumenta, i tada podiže pogled u pravcu vrata. Išla mu je u susret sa druge strane, izlazila je iz hotela. Poletio je da joj otvori vrata, bacivši kofer u stranu. Ona je već uhvatila za vrata da ih povuće prema sebi. Bio je brži. Povukao je vrata prema sebi. Začuo se vrisak. Krv je šiknula po staklu. Poblijedio je i onesvjestio se.

Tu večer nije silazio na večeru, ostao je u sobi.

Ujutro na otvaranju simpozija došao je zadnji. Dobro je osmotrio salu i vidjeo je u prvom redu sa zamotanom rukom. Odabrao je mjesto na kraju sale, daleko od nje, plašeći se da je nepovrijedi i sa te daljine. Uzeo je komad papira i napisao joj je jedno pismo. Pozvao je konobara i zamolio ga da joj ga preda.

Danas mi je, nekako, duša,
Oslobođena,
zalepršala,
kao lista dva, otrgnuta...

Vinula se skoro do neba,
Gdje laste kolo vode,
I oblaci bijeli ples plešu,
pun nekog zanesenja...

Strogo joj velim,
zaprijetim...
Priberi se,budi skromna,
ne uzimaj previše od života...

A,ona,draga, duša moja,meni potiho veli:

"Pusti me da uzmem,
što više svijetlih boja,
Da napravim,
najljepšu dugu na svijetu...

Neka veseli mene,
i sve one,
koje pojavi,
duga se vesele..."

Vremena je dosta prošlo dok se konačno nisu zaistinski sreli, i sve ono što su pisali jedno drugom, nisu potvrdili. Bojali su se rukovati. Noć je uvelike prekrila njihov grad koji je prekriven bijelim pokrivaćem tek palog snijega. Mala slatka djevojčica je redala svoje lutkice po stolu kraj kojeg su njih dvoje sjedili i držali se za ruke. Ona mu je tada počela recitovati svoje stihove:

Večeras mi se čini,
Da sam samo drhtavi,
Plamen svijeće,
Prepuštena tišini...

Hodam stazama,
Djetinstva,
Na ormaru snivaju mirisi,
Sunce zalazi...

U očima sretnog djeteta,
Cakli se radost življenja.
Miriše noć,
Na vjetar i kišu...

Na masliđan,
Dodirnut u prolazu.
Cvijet se smješi,
Ugašenim svjetlima...

Mala plava djevojćica ih je radoznalo gledala.

Tko to kaže da je nesreća uvjek nesreća.....

Hmmmmm......

28.05.2018.

* Iz ordinacije ginekologa...




Gospođa Elvedina Krušćica, zvana Biba, sa četvrtog sprata oblakodera kod Socijalnog konačno odlučila se da ode posjetiti gionekologa.


To je morala učiniti jer nije više bila Inn u društvu.

Kada je medicinska sestra uvela u ordinaciju zatekla je doktora kako sjedi za stolom i nešto piša.


Stala je odmah do vrata skupljenih nogu i sa rukama prekriženim na stomaku u kojima je držala malenu modnu tašnicu.


Pogled je spustila ponizno na pod.

Doktor joj je rekao, ne pogledavši je:

- Skinite se iza paravana i lezite na stol, sad ću ja, samo čas.

Nakon izvjesnog vremena doktor je upita:

- Gospođo jeste li se svukli?

- Jesam ja doktore, jeste li vi?

Hmmmm...................

17.05.2018.

* Volim li te...




Nježno te milujem,
ti spavaš,
sanjaš li me nekada,
da li ćutiši mene, tu kraj sebe.

Nježnosti moja,
  o duboka, preduboka,
jezerska vodo,
moja plava.

Znaš li, da mi kažeš,
da li je ovo ljubav mene snašla,
zašto se dodiri moji,
gube u tvojoj kosi.

Mirisi, mirišu snom,
grlim te mislima,
snagom svom,
dušom toplom.

Tražim te, tražim,
u svakoj pori svoje kože.
Želim te izvući iz njih van,
ali ti su duboko učahurena u svakoj.

A sječam se, sreli smo se mislima,
dodirnuli dušom.
Onako slučajno usput.
tamo negdje u nekom prolazu...

Hmmm....

13.05.2018.

* Bilo onamad kad se poplavi Bosna...


Katastrofa u Bosni
(po Junuzu Jetulahoviću)

Nekadašnji rudar Zeničkih rudnika, udarnik mnogih akcija, nosilac dvije medalje za rad, imao je kuću negdje na dalekoj periferiji Nemile.

Kuća, zarađena od komaratskog hljeba, ćerpićara, živim krećem krećena svake godine, opojasana mirisnim ružama koje je gajila njegova lijepa Ševala.

Kuća mu je bila na osami i na strmini vjekovnog sela. Kraj kuće je imao poveći stogodišnji dud, ispod koga je napravio sto i stolice kako bi povazdan mogao gledati u pravcu Zenice i svojih rudnika. Obolio je na poslu. Gušio ga je teški kašalj. Uvjek je u ruci držao veću maramicu, kojom bi pokrivao svoje lice da se manje čuje kako kašlje.

Kiša je padala i padala. Virio je kroz male prozore i pitao se dokle će. A onda! Škripa i pucanje. Snaha Senada ga je izvela iz kuće i dok je zadihan borio se da dođe do daha od teškog kašlja, ću komšiju Salema kako reče:

- E ode mast u propast.

Okrenu se preko ramena, nema kuće. Kako to može biti, pomisli. Nema je. Nestala. Pa nije golub pa da netragom nestane. Ali kuće nema. Ostala je samo stara prazna štala.

Hvala bogu niko nije nastradao.

Za par dana pred njegovu štalu, koja je ostala jedina čitava u selu , dođoše kamioni i kombiji. Na čelu kolone humanitarne pomoći našli su se neki njegovi rođaci iz inostranstva i Sarajeva.

- Zar si ti još živ Junuze, a vidi matereti Sakibe, partizan još živ nije crko.

Ostaviše neke stvari tu i sa kamiona pođoše skidati neke pakete, okupi se gomila naroda, pođoše grabiti i nositi sve do čega su se dokopali.

Gledao je i čudio se. Zvao je nekoliko puta i konačno mu se javi Hamić, sestrić, i pita ga Junuz:

- Hame imali ba tamo đe u tijem kesama ona pumpica, ostala mi u kući, nemogu disati guši me, pomozi mi tako ti boga.

- Što nijesi ponijo sa sobom, ja dolazim iz Diseldorfa, da ti ja donosim pumpicu, zašta ti glava služi, jadan bio.

Kašljao je krv.

U prvi sumrak pokupiše se, pošto su se slikali, da mogu pokazati tamo u inostranstvu kako su humani. Đevad, od svastike mu sin, u prolazu mu reče:

- Junuzaga vidiš mi u dijaspori mislimo na vas. Sevap je svome pomoći. Bog dragi će nagraditi svakoga ko pomogne drugom čovjeku bez obzira na vjeru i naciju. Ostaj mi u zdravlju. Vidimo se naljeto, ako ti dragi bog da, da poživiš.

Dugo je gledao za njima, sve dok im svjetla ne zamakoše za gaj Alije Kadribašića, na putu ka Zenici.

- Babo, hajmo polahko, namjestila sam ti gore na štali pored nas, lezi zahladnilo je“, reče mu snaha Senada i uze ga ispod ruke i povede u štalu.

Hmmmmm......

08.05.2018.

* Ovih dana na Alipašinom polju...



U haustoru na broju 19 čuvenog Sarajevskog naselja Alipašino polje A faza (u njemu žive sve veterani sadaka stanovanja) komšija Leon (Ragiba) Hujdurević, zvani Ćućica, drži otškrinuta vrata na liftu 20 sprata i neda nikom da koristi lift u neboderu od 20 spratova i lagano pjeva iz sveg glasa:

... Al sam zgodan, Allll saaaaaam zgooooodan.....

I to je trajalo, bog samo zna do kada, dok nije došao sa posla kontejnerski službenik i kontrolor kontejnera Umberto (Sakiba) Žvaljić sa 18-og kata, koji se dohvatio nekog strujnog kabla pa udri po leđima raspjevanog Ćućicu.

Lift je odmah proradio, komšije su zadovoljne, a Ćućica je nastavio, svezan kanapom u šupama dolje, da pjeva:

...Divan stas,
po cijelom tijelu,
imaaaaaam,
divan staaaaaaas...

Hmmmm.............

___________________________________________________________________________
Legenda: Sadaka = milosrđe, sadaka city popularan naziv za radničko naselje izgrađeno bez poreza kako bi bilo što jeftinije.

03.05.2018.

* Pismo prijateljici ili slična vremena...



Jednom si rekla da svako rođenje dolazi u znaku neke zvjezdice. To sam dobro zapamtio, jer smo hodali prašnjavom cestom, a baš je tada naišao fijaker u kojemu je sjedio Osman Sikirica, mjesni trgovac konjima i kovač, malo se pridigao i prstom dotaknuo obod svog crnog šešira. To je nama bilo čudno što netko uopće pozdravlja djecu, a taj je pretili kovač na jednom mjesnom teferiču rekao:

- Nad nama se nadnosi crna životinja smrti!

Sjećaš li se starog profesora Sofronijevića i njegove ortopedske cipele? Bili smo na ekskurziji, obilazili smo Stari grad na Hvaru, kada me profesor pohvalio i rekao:

- Ovaj će dječak jednog dana napisati pripovijetku o tome kako su mi ubili psa.

Što je sjećanje na životinju, prijateljice Tenaida?

Je li to potreba da nam se vrate potisnute slike?

Pas, profesora Sofronijevića, čuči pred granapom starog Osmana Nurijagića, koji je ujedno bio i apotekar, prati onim umiljatim pogledom ženu koja tu zastane i stavi tabletu na dlan, a onda zine, gotovo mlatne dlanom po ustima i proguta pilulu. U istom trenu tuda prolazi starac noseći u rukama bočicu urina. Pas striže ušima, promakne dugački jezik između zuba, žmirka i promatra bolesnoga hodžu s bijelom ahmedijom na glavi. Pas ustaje, proteže se izvijajući tijelo unatrag, zatim zijeva. Hodža Ahmed kašlje u granapu i slabim glasom izusti:

- Sljezov čaj, molim. Jedan manji paketić sljezova čaja. Uduši me kašalj.

Pas polaže svoju glavu između šapa, strekne kad mu se muha prilijepi na njušku. Lijeno promatra hodžu Ahmeda koji zastane kraj željeznog stupa i tu se usekne u rubac. Pas podiže stražnju desnu nogu, glavu zarije u trbuh, dugo se oblizuje, a onda skrene pogled prema prozoru jednokatnice, bulji u poderani zastor koji se pomiče. Vlažan trag jezika ostane na njegovim dlakama.

S balkona zgrade nekadašnjeg trgovca Leopolda Rainera, preko mušice lovačke puške, Zakir dugo-dugo nišani psa. Zakirova majka drhti, boji se da sin ne promaši. Ona u ruci drži srebrno ogledalo pok. Josefine Rainer, a oko njezinog vrata blista pozlaćeni medaljon.

Ta se žena nakitila tuđim stvarima, a sada strepi, ne smije pogledati prema sinu, štoviše okreće glavu, a oči zaklanja dlanom. Zakir još ne odlučuje povući obarač, viče s balkona, tjera me da se udaljim korak-dva od psa, ali ja ostajem na svojemu mjestu, tu gdje sam do maloprije stajao. Tada pucanj odjekne, pas se prostre na zemlju. Zakir se raduje, grli majku.

- Nije ni zaskičao. Mogao sam raniti dijete zbog džukele, viče Zakir.

- Prokleta psina, a toliko si joj sačme sasuo u glavu, govori Zakirova majka.

Veseli su oboje, pa se onda smire i opuste. Sjede na balkonu i srču kahvu iz fildžana.

Ti si tada, prijateljice Tenaida, vodila literarnu sekciju i hvalila si me što sam ostao blizu psa i promatrao kako umire nedužna životinja. Ti si rekla da se mučne slike upijaju u našu svijest, pa sam tu ostao i gledao kako krv istječe iz rane.

Dva dana kasnije uhićen je profesor Sofronijević, a njegova biblioteka, u kojoj su bile mahom religiozne knjige, bačena je na gradsko smetlište. Tamo smo krišom odlazili i spašavali knjige. Sjećaš li se kad smo na otpadu pronašli ortopedsku cipelu profesora Sofronijevića? Donijeli smo je u gimnaziju i stavili u profesorsku zbornicu. Ispaštao sam zbog te nestašnosti, a Zakir je priprijetio da će me odvesti u Hamam - javno kupatilo i tamo me poniziti. I sada dršćem pri pomisli na tu prijetnju.

Zakir se tada pojavljivao s kožnim kačketom na glavi i lovačkom puškom o ramenu; cijev je uvijek bila nabijena i okrenuta nadolje. Satima je čekao u zasjedi i vrebao jarebice.

Sjećaš li se kad je pogodio orla?

Ponašao se kao da je srušio mrski mu simbol kraljevine. Izmjerio je raspon krila čudeći se:

- Majko Božja, kolika su to krila!

Prijateljice Tenaida, sada je Zakir bolestan, ali ništa nije zaboravio. Sjeća se kad nam je zaplijenio pisaći stroj da ne bismo tipkali nepodobne tekstove.

„Profesor Sofronijević trovao je mladež, a njegova kuja bila je ruglo grada“

To Zakir govori na bolesničkoj postelji.

Sad vidi da je minulo nekih tridesetak i više žalosnih godina, ali vjeruje da će se odnekud pojaviti crno i zapušteno pseto. Često čuje lavež psa, katkad začepi uši, a jednom je glavnoj sestri rekao:

- Vi na ovoj klinici držite paščad!

Kako se u tvom snu javlja pas, prijateljice Tenaida?

Na onaj uobičajeni način: av, av, av, ili drukčije.

Ti si jednom napisala da se crni pas koji iščezne povremeno vraća kao priviđenje; da se sve što iščezava vraća i ponovno iščezava.

Sjećaš li se kad sam dobio upalu pluća da sam buncao:

- Gori pas!

Ti si mi držala ruku na čelu, a mene je tresla groznica. Tada si mi pokazala dojku; zahvalan sam ti, prijateljice Tenaida, ta je slika nezaboravna. Sada čujem glas hodže Ahmeda, dopire kroz razbijeno okno, iz džamije, kao iz neke duboke jame. To je dubok glas koji poziva na ljubav. Jesmo li spremni, prijateljice Tenaida?

Hmmmmm............

Svaka sličnost sa eventualno stvarnim likovima i događajima je slučajnost.

28.04.2018.

* Nema te...



Tvoje prisustvo u sobi je svuda,
Tvoj miris i tvoja šaputanja,
Ali sve je tako prazno,
Čini se i daleko...

Moj pogled prema vratima,
Očekujem kucanje,
Osjećam da ćeš svakog trena ući,
Raduje me ali srce drhti jer zna...

Čekam te…

Na stolu dvije prazne šolje,
Ispijena kafa i cigareta koja gori,
Iz sobe dopiru zvuci neke pjesme,
Tišina polako dobija značenje...

Izgovaram riječi al’ zvuče bezveze,
Zamišljam tvoj lik kako se smješi,
I čvrsto ga grlim da potraje duže,
Al’ proklete suze sve mi ruše...

Spavam na tvojoj strani kreveta,
Toplina tvog tijela me grije,
Stvarnost polako prelazi u snove,
I polako počinjem da te osjećam nekako...

Novi dan se rađa kao po kazni,
Teško mi je da ga gledam u oči,
Ostavljam snove na jastuku prazne,
Al’ nešto mi nedostaje...

Tvoj osmjeh u svitanje…

Hmmmmm...........


Stariji postovi

<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031