Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


11.11.2019.

* Prva ljubav...

          Neke nas knjige uvjek podstiću da sanjamo, druge nas suočavaju sa stvarnošću, ali nijedna ne smije da iznevjeri ono što je najvažinije za pisca: poštenje prema onome što piše.

Lako je osuđivati i biti hrabar, kad čovjek nema ništa. Zašto svako zna šta je dobro za mene?

Ali, dođavola s tim.

Sve je uvijek bilo nekako tuđe i prožeto hladnoćom usamljenosti, strahom od onoga što mi je poznato i nepoznato.

Malo ima čega za šta se čovjek može uhvatiti, nečega što daje toplinu. Sve se čini beskrajno, kao zemlja, kao svemir. Bez granica, i tuđe i moje. Tuđe spolja, moje iznutra. Sve je odjednom zbrkano.

Da mi je zaspati i probuditi se u neko drugo vrijeme! Ponekad kao da nemam težu, kao da se krećem u nekom vakumu koji se ne usuđujem probiti. Ranije upirah pogled ka nebu moleći se, danas samo tupo gledam.

Odjednom me obuze neka studen, čudan strah. Nije to panika, ni uzbuna, nikakav usplahireni krik za bjekstvom ili odbranom. To je tiha, otegnuta, hladna, skoro bezlična strepnja, nevidljiva nenapadna, kao da dolazi iz neke praznine u kojoj su postavljene ogrmone pumpe koje su bezglasno izvlačile krv iz mojih žila i život iz mojih kostiju. Za šta se mogu uhvatiti, gdje baciti sidro, naći oslonac, gdje nešto ostaviti što bi ostalo kada mene ne bude?  

Izgleda da je još uvijek bolje čekati nego nemati ništa na šta bi se moglo čekati. Zatvori svoj dnevnik i spusti olovku na njega. Lagano skide naočale, uze krpicu i pođe brisati stakla. Radio je to veoma dugo sa pogledom u daljinu, kao da u njoj traži neke odgovore a unaprijed zna da ih nema i da ih ne treba očekivati.

           Čuo je u prostoriji neko pucketanjea nedugo za tim i jak i opor miris zagoretine. Skočio je i prišao peći, na kojoj se užarila skoro zlatnom bojom, posuda u koju je nasuo vodu da napravi sebi čaj. Nije više bilo vode, sva je isparila. Dohvati rukom posudu da je skloni. Vrisnuo je. Opržio se.  Koža mu se zalijepila za dršku. Bacio je posudu,na sreću, u sudoper iz koga se začu glasno cvrčanje sa oblakom pare koja se digla iznad sudopera.

           Malo se sabrao i počeo puhati po ruci koja ga je boljela, tako jako da su mu suze zaiskrile u oku. Strčao je u apoteku, koja je bila preko puta njegovog haustora i kupio neku mast i zavoje. Patio se da zaveže ruku i nije uspio, pa je opet strčao u apoteku i zamolio djevojku iza pulta da mu ona pomogne.

Pristala je i rekla mu da sjedne na stolicu kraj aparata za mjerenje pritiska dok ona opere ruke. Ubrzo je došla. Uzela mu je ruku i stavila sebi na krilo. Natopila je gazu u rastvor alkohola i polagano mu počela čistiti ranu. Napetost zbog nesretnog događaja i boli koju je osjetio je nekim čudom je nestajala. Gledao je sa leđa dok mu je radila oko rane na ruci. Bila je mršava, skoro kao djevojčica, imala je dugu smeđu kosu, svezanu u rep na kome je bila jedna lila mašnica.

Velike naočale pokrivale su joj skoro cijelo lice, čineći je još mlađom. Imala je dezodorans koji je mirisao na planinsku livadu u proljeće, prekrivenu bezbrojnim i raznovrsnim cvijećem. Prstići su joj bili tako tanki, da se na trenutak zabrinuo da se ne povrijedi. Završila je i on joj se duboko zahvalio govoreći da mu je spasila život, a ona mu je odgovorila:

- Imali ste sreću da je kraj radnog vremena i nema stranki, inaće bi ste morali do Hitne?

Tu noć je dugo u noć sjedio kraj prozora i gledao u pravcu apoteke. Čudio se sam sebi sa koliko pažnje je je posmatrao djevojku i kako je na njega zbunjujuće djelovala. Osjetio je neki grću stomaku, koji nikada do tada nije osjetio. Nije to bila bol, nego neki tupi osječaj koji je budio neku uznemirenost. Da sjetio se. Nije joj se niti prestavio. Kako je ispao neotesan i prostak. Siguran je da ta bol u stomaku potiće upravo od toga. Reko je sam sebi:

- Pa ništa, otići ću sutra sa buketom cvijeća i zahvaliti se i predstaviti djevojci.

Ponoć je uvelike prošla, legao je i gledao u pravcu prozora, na kojima je razvukao zastore kao da je htio bolje da vidi apoteku. Ruku je stavio pod glavu i mirisao zavoj tražeći u njemu onaj lijepi i nježni miris cvijeća na planinskoj livadi u rano proljeće. Sa tim je izaspao.

Namik, Nane, Mulajusufović živio je sam.

Već su dvije godine prošle kako je kupio stanu novom naselju. Stan mu je bio smješten na zadnjem spratu četverokatnice. Završio je školovanje, diplomirao i uz veliku sreću zaposlio se u jednoj inostranoj firmi. Oduvjek je bio nemirna duha i kao mali pokazivao je interes za više stvari i nikada mu nije bilo naporno bilo šta raditi.

Dok je bio mali, pričala mu je tetka, koja ga je odhranila, da je svaku novu igračku rastavljao i ponovo sastavljao, da vidi kako radi. Mislila je da će biti neki mehaničar ili majstor. Nije, završio je elektrotehnički fakultet. Tokom studija bio je veoma aktivan na fakultetu, član raznih sekcija i odbora. Oformio je grupu mladih istražitelja koji su se takmičili na više međunarodnih takmičenja gdje su zauzimali prestižna mjesta i bili zapaženi.

Sve mu je to, pored učenja, oduzimalo puno vremena, tako da za neke druge aktivnosti svojih vršnjaka jednostavno nije imao vremena. Sve te obaveze, koje je sam sebi nametao, su bile jednostavno želja da pobjegne od neke svoje duboko zakopane tuge za roditeljima. Mladi su bili kada su nesretnim slučajem u glupoj saobračajki poginuli. Ostao je sam. Očeva sestra ga je uzela sebi i odgojila sa svojom djecom, strogo pazeći, da nebude povrijeđen. Nije mu mogla, ipak, nadomjestiti ljubav roditelja. Nije o tome volio govoriti.

Nedeljom bi otišao na mezarje (groblje) i tamo bi na malenoj klupi, koju je sam napravio, satima sjedio i kao da je razgovarao sa roditeljima. Vremenom mu je to postao ritual. Ali sada? Desilo se nešto što ga je uzdrmalo, nešto što ga tjera da razmišlja na neki drugi način. Taj repić sa lila mašnicom i miris ne napušta ga cijeli dan.U uredu je bio zamišljen sa pogledom na prozore. Kolege i kolegice su primjetile da nešto „ne štima“ sa Nanetom. Bio je suviše ozbiljan za svoje godine, da bi bilo ko od kolega i kolegica mogao mu prići raskopati šta ga mući. Završio se radni dan i krenuo je kući. Zaustavio se pred cvječarom i ušao je unutra. Prodavaćica ga je ljubazno pitala:

           - Izvolite, kako vam mogu pomoći?

Zbunio se i zacrvenio. Shvatio je da nikada u životu nije kupio nikome nikakav poklon a pogotovo ne cvijeće. Šta da traži mislio je.

- Znate, ovaj, meni bi trebao, znate,neki buket cviječa.

           - Ako nije indiskretno za koga je cviječe, možda mogu pomoći ili za koju priliku?

- Znate, ovaj, neznam kako da kažem, znate trebam dati jednoj djevojci, ovaj kako da kažem, pomogla mi je povrijedio sam ruku, pa ovaj kako da kažem, želim joj se zahvaliti.

           - Oprostite, jeli udata?

Još se jače zacrvenio. Oh možda je stvarno udata, ili ima vjerenika, oh kakva sam ja budala šta da kažem, pomisli.

-Ne bih Vam znao na to pitanje odgovoriti, samo bih želio lijep buket da joj se zahvalim, spasila mi je život.

Prodavačica je pravila buket, njemu se činilo beskrajno dugo. Okretao se nervozno oko sebe, kao da nije želio da ga netko vidi, da on kupuje cvijeće. Pa nikada nije ušao u cvječarnicu, ovo mu je prvi put. Dok je sastavljala buket, prodavačica ga je gledala preko oka, a onda ga iznenada upita:

           - Spomenuli ste miris neki?

- Miris cviječa na planiskoj livadi u rano proljeće, neznam možete li zamisliti taj miris?

Nasmijala se i nastavila da radi.Kada je bila gotova podigla ga je i stavila mu blizu da pomiriše.

- Oh dragi bože, kako ste pogodili taj očaravajući miris. Oh do neba Vam hvala.

- Lako je prepoznati zaljubljenog čovjeka, čujte ako vam je nezgodno, lično predati cviječe, mi to možemo uraditi za Vas. Evo mala kovertica i napišite šta želite i mi ćemo ga dostaviti za Vas.

           - Tako ste ljubazni. Hvala Vam, Znate ovo mi je prvi put da kupujem uopšte poklon nekom.

Napisao je pismo i brzo otišao pred zgradu. Zauzeo je mjesto sa koga je mogao vidjeti apoteku i nju unutra, a da ona ne vidi njega. Ubrzo je došao dečko sa buketom. Na sreću, u tom trenutku, apoteka je bila prazna, samo je ona bila za pultom nešto pisala. Dečko je predao buket i žurno izašao. Ona je začuđeno gledala buket i povremeno gledala kroz izlog nebi li vidjela pošiljaoca. Izvadila je pisamce i počela ga je čitati. Sadržaj pisma joj je izmamio osmjehna licu. Spustila je buket na pult i došla do vrata, otvorila ih i stala nadovratak i pogledom tražila pošiljaoca.

           On je iz prikrajka gledao. Uzela je mobitel i pozvala broj sa kartice. Telefon je zazvonio i ona se okrenula prema zvuku. Zaboravio je isključiti zvuk na mobitelu. Otkrila ga je. Prišao joj je kao kakav školarac sa rukama uz tijelo.

           - Dobro večer, ovaj oprostite, bio sam slobodan na ovaj način zahvaliti se, a znam da niste liječnica, ali ako bi mi previli ruku, bio bih vam do neba zahvalan.

- Pored farmacije peta sam godina medicine. Nije nam praksa, ja moram sada zatvoriti apoteku, nego ako ste blizu mogla bih doći do vas da vam promjenim zavoje, mislim, ako se vaša supruga satim slaže.

           - Kakva supruga, ja sam sam, svakako,oh, veliku bi mi pomoć učinili.

           - Sačekajte brzo ću ja.

Jedva je otključao vrata , toliko sumu ruke drhtale.

           - Gdje je toalet da operem ruke a i vi bi trebali.

Slušao je kao maleno dijete učiteljicu u školi. Sjeo je i ona je počela da mu skida zavoj. Opet isti onaj pogled na rep smeđe kose sa lila mašnicom, i onaj božanstveni miris planiske livade u rano proljeće. Želio je da taj trenutak vječno traje. Ali nije. Brzo ga je previla, digla se pokupila stare zavoje i pitala ga:

           - Gdje vam je korpa za smeće, ja bih sada išla.

- Tu kraj vrata u kuhinji. Oprostite što sam vam uzeo dragocjeno vrijeme. Možda ste zakasnili. Ako želite ja bih vas odbacio kolima da nadoknadite vrijeme.

Sjeli su u kola i krenuli prema adresi koju mu je rekla. Grizao je usne do krvi, od nervoze, želio je započeti neki razgovor, ali je bio odjednom prazan, nije znao šta da kaže, a put do njene kuće je bivao sve kraći. Stao je pred njenu kuću, ona se pozdravila i počela izlaziti iz automobila. Tada je on upita:

- Još jednom vam hvala, izvinite se suprugu što kasnite. Hvala vam.

- Nema na čemu nemojte se zahvaljivati i vi bi meni isto učinili da sam bila u nevolji, jeli tako, a usput nisam udata.

Zamračilo mu se pred očima. Pružio je ruku prema njoj i promuklim glasom jedva progovori, u momentu kada je zatvarala vrata.

           - Mogu li sutra doći do vas?

Nije ga čula. Opet je cijelu noć sjedio i razmišljao. Shvatio je, da na samu pomisao na nju, cijelo tijelo mu prelije osječaj sreće. Ljubav. To je. Shvatio je da je zaljubljen. Ali nikako nije mogao shvatiti da se to može desiti, tako iznenada. Uvjek je mislio da čovjek, kao misaono biće, mora razmisliti i donijeti svaku odluku o svemu u životu, pa tako i o ljubavi. Sada što je njega snašlo, zbunjuje ga i ruši sve njegove teorije. Sutradan na poslu je bio veoma veseo i vedar. Jedva je dočekao kraj radnog vremena. Došao je pred apoteku i opet je gledao. Onog trenutka kada je apoteka ostala prazna, bez stranaka, on je ušao.

           - Dobar dan. Ja znam da sam malo bezobrazan, ali ne zamjerite mi, znam da vi niste bolnica, ruka je u redu, ja ovaj, jednostavno, neznam kako da vam to kažem, ovaj, ja sam morao da vas vidim.

           - Drago mi je za ruku, znam da vam je bilo bolno ali nije bilo strašno, a eto vidjeli ste me i šta sad?

           - Uhhhh, ovaj, nisam vas pitao za ime, baš sam neotesan, ja sam Namik, neznam jesam li to spomenuo?

           - Napisali ste na pisamcetu uz cvijeće, Da ste me malo bolje pogledali vidjeli biste mi akreditaciju i na njoj ime.

           - Ma u pravu ste. Ali jednostavno nisam vidio a i sada dobro ne vidim pomozite mi.

           - Dobro, ja sam Alma, jeste li sada zadovoljni?

           Kao da ga je neko polio hladnom vodom.

           - Hvala vam Alma, izvinite na mojoj drskosti. Znate inaće sve što u životu, van struke, pokušam, upropastim, zato sam sam cijeli život. Doviđenja i izvinite.

Okrenuo se i izašao žurno tako da umalo nije pao prelazeći preko trotorata. U ušima mu je šumilo, osjetio je neku malaksalost. Jedva je došao do stana. Noć mu je bila duga i jedva je dočekao jutro. Dani su prolazili kao i svi do sada. Nije gledao više u apoteku, bilo ga je strah. Nije je nikako mogao izbaciti izmisli. Mislio je na nju u svakom trenutku. Bilo mu je žao i zaspati jer je smatrao da ga san udaljava od nje. Bio je gotovo siguran da ima nekoga u svom životu koji joj nešto znači i da za njega u njenom srcu nema mjesta. Zbog toga je bio beskrajno tužan. Bližila se nova godina, a u pozorištu se davala jedna predstava koju je čekao godinama, da vidi. Došla je pozorišna grupa iz inostranstva i to jednostavno nije mogao propustiti. Malo je zakasnio na predstavu, svjetla u sali su se već ugasila, sjedište mu je bilo odmah s'početka reda, lagano je sjeo i počeo gledati predstavu.

Odjednom se skamenio. Osjetio je ponovo taj božanski miris cvijeća planinske livade u rano proljeće. Okrenuo se i bolje pogledao. Zadrhtao je. Bila je to Alma. Ukočio se od straha. Nije znao šta da radi, odjednom se osjetio bespomoćnim. U jednom trenutku osjetio je lagani dodir po ruci, srce mu je još jače zalupalo. Okrenuo se prema njoj. Gledala ga je kroz one svoje naočale i lagano mu je klimnula glavom. Znao je da će uskoro pauza u predstavi od 15 minuta, šta da joj kaže, kako da se ponaša, oh majko mila, mislio je, šta ću sada? Šta se u ovim prilikama radi i kaže.

Svjetla su se počela paliti, na pozornicu se navlačila zavjesa, i gledaoci su krenuli u foaje pozorišta neko da zapali cigaretu, neko da se osvježi, a neko da protegne noge. On se nije moga dići. Alma mu reče:

           - Nane, hajde da kafu popijemo nisam stigla na poslu.

Zovnula ga je Nane.

U svoj dnevnik je zapisao slijedeče:

 

Život je kratak,

prekrši pravila,

brzo opraštaj,

ljubi polako...

 

voli iskreno,

smij se nekontrolirano,

nemoj se kajati za bilo,

šta što ti mami osmijeh na lice...

 

Dnevnik je zatvorio i zapečatio pečatnim voskom.

Alma mu reče:

- Jeli stvarno Nane misliš da će našu djecu interesovati Tvoj dnevnik???

 

Hmmmmm......................

 


Stariji postovi

<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930