Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


22.11.2017.

* Nesretna Almedina....

Dok je čistila balkon, kako joj je mati naredila, mlada Almedina Baćvica neoprezno je stavila svoj dnevnik na sims, koga je vjetar otpuhnuo, sa 17-tog sprata visokog nebodera uglednog i prestižnog Sarajevskog naselja Alipašino polje „A“ faza, dolje među penzionere na partiji šaha.

Otvorili su ga i pročitali na glas ono što je Almedina netom zabilježila:

Dok vjetar i kiša,
Prozore nemilosrdno šiba,
U tišini teškoj ... noćas,
Sa nadolazećom misli, volim te...

Pogleda uprtog,
Negdje u mrkli mrak,
Ka toplom zidu svoje sobe,
Lik tvoj pravim...

Crtam ti oči ... kosu,
Usne tople i meke,
Gledam u njih ... buljim,
Toplo i nježno te ljubim...

Odjednom mrak nestaje,
Svjetlost sobu obasjava,
Soba postaje puna topline,
Puna nježnosti i tajne...

Djetinja duša u meni,
Postaje zrela ... raspojasana,
U obliku strastvene žene,
Predaje se tebi...

Ogrni se,
ljubavi moja,
Ogrni se,
toplinom žene...

Zaključili su: Ona je voljela i to strasno i žestoko, ali pogrešnog.

Muzafer (78) iskreno je zaplakao, a poslije su se mnogi pitali dali ga je tekst ponukao ili mu je kakva buba uletjela u oko.

Ostalo je da se nagađa.

Šteta...

Hmmmm........

10.11.2017.

* Početak jedne veze.....

Neke nas knjige uvjek podstiću da sanjamo, druge nas suočavaju sa stvarnošću, ali nijedna ne smije da iznevjeri ono što je najvažinije za pisca: poštenje prema onome što piše.

Lako je osuđivati i biti hrabar, kad čovjek nema ništa. Zašto svako zna šta je dobro za mene?

Ali, dođavola s tim.

Sve je uvijek bilo nekako tuđe i prožeto hladnoćom usamljenosti, strahom od onoga što mi je poznato i nepoznato.

Malo ima čega za šta se čovjek može uhvatiti, nečega što daje toplinu. Sve se čini beskrajno, kao zemlja, kao svemir. Bez granica, i tuđe i moje. Tuđe spolja, moje iznutra. Sve je odjednom zbrkano.

Da mi je zaspati i probuditi se u neko drugo vrijeme! Ponekad kao da nemam težu, kao da se krećem u nekom vakumu koji se ne usuđujem probiti. Ranije upirah pogled ka nebu moleći se, danas samo tupo gledam.

Odjednom me obuze neka studen, čudan strah. Nije to panika, ni uzbuna, nikakav usplahireni krik za bjekstvom ili odbranom. To je tiha, otegnuta, hladna, skoro bezlična strepnja, nevidljiva nenapadna, kao da dolazi iz neke praznine u kojoj su postavljene ogrmone pumpe koje su bezglasno izvlačile krv iz mojih žila i život iz mojih kostiju.

Za šta se mogu uhvatiti, gdje baciti sidro, naći oslonac, gdje nešto ostaviti što bi ostalo kada mene ne bude?

Meni je hladno!
Sunca hoću, topline!
Šta sam?
Stranac?

Stranac koji je pao na svijet među strane ljude.
Niko nije moj! Niko ne razumije šta govorim.
Pusto je i samotno.
Gdje je sve nestalo, gdje je, gdje?

Izgleda da je još uvijek bolje čekati nego nemati ništa na šta bi se moglo čekati.

Zatvori svoj dnevnik i spusti olovku na njega. Lagano skide naočale, uze krpicu i pođe brisati stakla. Radio je to veoma dugo sa pogledom u daljinu, kao da u njoj traži neke odgovore a unaprijed zna da ih nema i da ih ne treba očekivati.

Čuo je u prostoriji neko pucketanje a nedugo za tim i jak i opor miris zagoretine. Skočio je i prišao peći, na kojoj se užarila skoro zlatnom bojom, posuda u koju je nasuo vodu da napravi sebi čaj. Nije više bilo vode, sva je isparila. Dohvati rukom posudu da je skloni. Vrisnuo je. Opržio se. Koža mu se zalijepila za dršku. Bacio je posudu, na sreću, u sudoper iz koga se začu glasno cvrčanje sa oblakom pare koja se digla iznad sudopera.

Malo se sabrao i počeo puhati po ruci koja ga je boljela, tako jako da su mu suze zaiskrile u oku. Strčao je u apoteku, koja je bila preko puta njegovog haustora i kupio neku mast i zavoje. Patio se da zaveže ruku i nije uspio, pa je opet strčao u apoteku i zamolio djevojku iza pulta da mu ona pomogne. Pristala je i rekla mu da sjedne na stolicu kraj aparata za mjerenje pritiska dok ona opere ruke. Ubrzo je došla. Uzela mu je ruku i stavila sebi na krilo. Natopila je gazu u rastvor alkohola i polagano mu počela čistiti ranu.

Napetost zbog nesretnog događaja i boli koju je osjetio je nekim čudom je nestajala. Gledao je sa leđa dok mu je radila oko rane na ruci.

Bila je mršava, skoro kao djevojčica, imala je dugu smeđu kosu, svezanu u rep na kome je bila jedna lila mašnica. Velike naočale pokrivale su joj skoro cijelo lice, čineći je još mlađom. Imala je dezodorans koji je mirisao na planinsku livadu u proljeće, prekrivenu bezbrojnim i raznovrsnim cvijećem. Prstići su joj bili tako tanki, da se na trenutak zabrinuo da se ne povrijedi. Završila je i on joj se duboko zahvalio govoreći da mu je spasila život, a ona mu je odgovorila:

- Imali ste sreću da je kraj radnog vremena i nema stranki, inaće bi ste morali do Hitne?

Tu noć je dugo u noći sjedio kraj prozora i gledao u pravcu apoteke. Čudio se sam sebi sa koliko pažnje je je posmatrao djevojku i kako je na njega zbunjujuće djelovala. Osjetio je neki grću stomaku, koji nikada do tada nije osjetio. Nije to bila bol, nego neki tupi osječaj koji je budio neku uznemirenost.

Da sjetio se.

Nije joj se niti prestavio. Kako je ispao neotesan i prostak. Siguran je da ta bol u stomaku potiće upravo od toga. Reko je sam sebi:

- Pa ništa, otići ću sutra sa buketom cvijeća i zahvaliti se i predstaviti djevojci.

Ponoć je uvelike prošla, legao je i gledao u pravcu prozora, na kojima je razvukao zastore kao da je htio bolje da vidi apoteku. Ruku je stavio pod glavu i mirisao zavoj tražeći u njemu onaj lijepi i nježni miris cvijeća na planinskoj livadi u rano proljeće. Sa tim je izaspao.

Namik, Nane, Mulajusufović živio je sam.

Već su dvije godine prošle kako je kupio stanu novom naselju. Stan mu je bio smješten na zadnjem spratu četverokatnice. Završio je školovanje, diplomirao i uz veliku sreću zaposlio se u jednoj inostranoj firmi. Oduvjek je bio nemirna duha i kao mali pokazivao je interes za više stvari i nikada mu nije bilo naporno bilo šta raditi. Dok je bio mali, pričala mu je tetka, koja ga je odhranila, da je svaku novu igračku rastavljao i ponovo sastavljao, da vidi „kako radi“. Mislila je da će biti neki mehaničar ili majstor. Nije, završio je elektrotehnički fakultet. Tokom studija bio je veoma aktivan na fakultetu, član raznih sekcija i odbora. Oformio je grupu mladih istražitelja koji su se takmičili na više međunarodnih takmičenja gdje su zauzimali prestižna mjesta i bili zapaženi.

Sve mu je to, pored učenja, oduzimalo puno vremena, tako da za neke druge aktivnosti svojih vršnjaka jednostavno nije imao vremena.

Te silne obaveze, koje je sam sebi nametao, su bile jednostavno želja da pobjegne od neke svoje duboko zakopane tuge za roditeljima. Mladi su bili kada su nesretnim slučajem u glupoj saobračajki poginuli. Ostao je sam. Očeva sestra ga je uzela sebi i odgojila sa svojom djecom, strogo pazeći, da nebude povrijeđen. Nije mu mogla, ipak, nadomjestiti ljubav roditelja. Nije o tome volio govoriti. Nedeljom bi otišao na mezarje (groblje) i tamo bi na malenoj klupi, koju je sam napravio, satima sjedio i kao da je razgovarao sa roditeljima. Vremenom mu je to postao ritual.

Ali sada? Desilo se nešto što ga je uzdrmalo, nešto što ga tjera da razmišlja na neki drugi način.

Taj repić sa lila mašnicom i miris ne napušta ga cijeli dan. U uredu je bio zamišljen sa pogledom na prozore. Kolege i kolegice su primjetile da nešto „ne štima“ sa Nanetom. Bio je suviše ozbiljan za svoje godine, da bi bilo ko od kolega i kolegica mogao mu prići „raskopati“ šta ga mući. Završio se radni dan i krenuo je kući. Zaustavio se pred cvječarom i ušao je unutra. Prodavaćica ga je ljubazno pitala:

- Izvolite, kako vam mogu pomoći?

Zbunio se i zacrvenio. Shvatio je da nikada u životu nije kupio nikome nikakav poklon a pogotovo ne cvijeće. Šta da traži mislio je.

- Znate, ovaj, meni bi trebao, znate, neki buket cviječa.

- Ako nije indiskretno za koga je cviječe, možda mogu pomoći ili za koju priliku?

- Znate, ovaj, neznam kako da kažem, znate trebam dati jednoj djevojci, ovaj kako da kažem, pomogla mi je povrijedio sam ruku, pa ovaj kako da kažem, želim joj se zahvaliti.

- Oprostite, jeli udata?

Još se jače zacrvenio. Oh možda je stvarno udata, ili ima vjerenika, oh kakva sam ja budala šta da kažem, pomisli.

- Ne bih Vam znao na to pitanje odgovoriti, samo bih želio lijep buket da joj se zahvalim, spasila mi je život.

Prodavačica je pravila buket, njemu se činilo beskrajno dugo. Okretao se nervozno oko sebe, kao da nije želio da ga netko vidi, da on kupuje cvijeće. Pa nikada nije ušao u cvječarnicu, ovo mu je prvi put. Dok je sastavljala buket, prodavačica ga je gledala preko oka, a onda ga iznenada upita:

- Spomenuli ste miris neki?

- Miris cviječa na planiskoj livadi u rano proljeće, neznam možete li zamisliti taj miris?

Nasmijala se i nastavila da radi. Kada je bila gotova podigla ga je i stavila mu blizu da pomiriše.

- Oh dragi bože, kako ste pogodili taj očaravajući miris. Oh do neba Vam hvala.

- Lako je prepoznati zaljubljenog čovjeka, čujte ako vam je nezgodno, lično predati cviječe, mi to možemo uraditi za Vas. Evo mala kovertica i napišite šta želite i mi ćemo ga dostaviti za Vas.

- Tako ste ljubazni. Hvala Vam, Znate ovo mi je prvi put da kupujem uopšte poklon nekom.

Napisao je pismo i brzo otišao pred zgradu. Zauzeo je mjesto sa koga je mogao vidjeti apoteku i nju unutra, a da ona ne vidi njega. Ubrzo je došao dečko sa buketom. Na sreću, u tom trenutku, apoteka je bila prazna, samo je ona bila za pultom nešto pisala. Dečko je predao buket i žurno izašao. Ona je začuđeno gledala buket i povremeno gledala kroz izlog nebi li vidjela pošiljaoca. Izvadila je pisamce i počela ga je čitati. Sadržaj pisma joj je izmamio osmjeh na licu. Spustila je buket na pult i došla do vrata, otvorila ih i stala nadovratak i pogledom tražila pošiljaoca. On je iz prikrajka gledao. Uzela je mobitel i pozvala broj sa kartice. Telefon je zazvonio i ona se okrenula prema zvuku. Zaboravio je isključiti zvuk na mobitelu. Otkrila ga je.

Prišao joj je kao kakav školarac sa rukama uz tijelo.

- Dobro večer, ovaj oprostite, bio sam slobodan na ovaj način zahvaliti se, a znam da niste liječnica, ali ako bi mi previli ruku, bio bih vam do neba zahvalan.

- Pored farmacije peta sam godina medicine. Nije nam praksa, ja moram sada zatvoriti apoteku, nego ako ste blizu mogla bih doći do vas da vam promjenim zavoje, mislim, ako se vaša supruga satim slaže.

- Kakva supruga, ja sam sam, svakako, oh, veliku bi mi pomoć učinili.

- Sačekajte brzo ću ja.

Jedva je otključao vrata , toliko su mu ruke drhtale.

- Gdje je toalet da operem ruke a i vi bi trebali.

Slušao je kao maleno dijete učiteljicu u školi. Sjeo je i ona je počela da mu skida zavoj. Opet isti onaj pogled na rep smeđe kose sa lila mašnicom, i onaj božanstveni miris planiske livade u rano proljeće. Želio je da taj trenutak vječno traje. Ali nije. Brzo ga je previla, digla se pokupila stare zavoje i pitala ga:

- Gdje vam je korpa za smeće, ja bih sada išla.

- Tu kraj vrata u kuhinji. Oprostite što sam vam uzeo dragocjeno vrijeme. Možda ste zakasnili. Ako želite ja bih vas odbacio kolima da nadoknadite vrijeme.

Sjeli su u kola i krenuli prema adresi koju mu je rekla. Grizao je usne do krvi, od nervoze, želio je započeti neki razgovor, ali je bio odjednom prazan, nije znao šta da kaže, a put do njene kuće je bivao sve kraći. Stao je pred njenu kuću, ona se pozdravila i počela izlaziti iz automobila. Tada je on upita:

- Još jednom vam hvala, izvinite se suprugu što kasnite. Hvala vam.

- Nema na čemu nemojte se zahvaljivati i vi bi meni isto učinili da sam bila u nevolji, jeli tako, a usput nisam udata.

Zamračilo mu se pred očima. Pružio je ruku prema njoj i promuklim glasom jedva progovori, u momentu kada je zatvarala vrata.

- Mogu li sutra doći do vas?

Nije ga čula.

Opet je cijelu noć sjedio i razmišljao. Shvatio je, da na samu pomisao na nju, cijelo tijelo mu prelije osječaj sreće.

Ljubav.

To je.

Shvatio je da je zaljubljen. Ali nikako nije mogao shvatiti da se to može desiti, tako iznenada. Uvjek je mislio da čovjek, kao misaono biće, mora razmisliti i donijeti svaku odluku o svemu u životu, pa tako i o ljubavi. Sada što je njega snašlo, zbunjuje ga i ruši sve njegove teorije.

Sutradan na poslu je bio veoma veseo i vedar. Jedva je dočekao kraj radnog vremena. Došao je pred apoteku i opet je gledao. Onog trenutka kada je apoteka ostala prazna, bez stranaka, on je ušao.

- Dobar dan. Ja znam da sam malo bezobrazan, ali ne zamjerite mi, znam da vi niste bolnica, ruka je u redu, ja ovaj, jednostavno, neznam kako da vam to kažem, ovaj, ja sam morao da vas vidim.

- Drago mi je za ruku, znam da vam je bilo bolno ali nije bilo strašno, a eto vidjeli ste me i šta sad?

- Uhhhh, ovaj, nisam vas pitao za ime, baš sam neotesan, ja sam Namik, neznam jesam li to spomenuo?

- Napisali ste na pisamcetu uz cvijeće, Da ste me malo bolje pogledali vidjeli biste mi akreditaciju i na njoj ime.

- Ma u pravu ste. Ali jednostavno nisam vidio a i sada dobro ne vidim pomozite mi.

- Dobro, ja sam Alma, jeste li sada zadovoljni?

Kao da ga je neko polio hladnom vodom.

- Hvala vam Alma, izvinite na mojoj drskosti. Znate inaće sve što u životu, van struke, pokušam, upropastim, zato sam, sam cijeli život. Doviđenja i izvinite.

Okrenuo se i izašao žurno tako da umalo nije pao prelazeći preko trotorata. U ušima mu je šumilo, osjetio je neku malaksalost. Jedva je došao do stana. Noć mu je bila duga i jedva je dočekao jutro.

Dani su prolazili kao i svi do sada. Nije gledao više u apoteku, bilo ga je strah. Nije je nikako mogao izbaciti izmisli. Mislio je na nju u svakom trenutku. Bilo mu je žao i zaspati jer je smatrao da ga san udaljava od nje. Bio je gotovo siguran da ima nekoga u svom životu koji joj nešto znači i da za njega u njenom srcu nema mjesta. Zbog toga je bio beskrajno tužan.

Bližila se nova godina, a u pozorištu se davala jedna predstava koju je čekao godinama, da vidi. Došla je pozorišna grupa iz inostranstva i to jednostavno nije mogao propustiti. Malo je zakasnio na predstavu, svjetla u sali su se već ugasila, sjedište mu je bilo odmah s'početka reda, lagano je sjeo i počeo gledati predstavu. Odjednom se skamenio. Osjetio je ponovo taj božanski miris cvijeća planinske livade u rano proljeće. Okrenuo se i bolje pogledao. Zadrhtao je. Bila je to Alma. Ukočio se od straha. Nije znao šta da radi, odjednom se osjetio bespomoćnim. U jednom trenutku osjetio je lagani dodir po ruci, srce mu je još jače zalupalo. Okrenuo se prema njoj. Gledala ga je kroz one svoje naočale i lagano mu je klimnula glavom.

Znao je da će uskoro pauza u predstavi od 15 minuta, šta da joj kaže, kako da se ponaša, oh majko mila, mislio je, šta ću sada? Šta se u ovim prilikama radi i kaže. Svjetla su se počela paliti, na pozornicu se navlačila zavjesa, i gledaoci su krenuli u foaje pozorišta neko da zapali cigaretu, neko da se osvježi, a neko da protegne noge. On se nije moga dići. Alma mu reče:

- Nane, hajde da kafu popijemo nisam stigla na poslu.

Zovnula ga je Nane.

U svoj dnevnik je zapisao slijedeče:

Život je kratak,
prekrši pravila,
brzo opraštaj,
ljubi polako,
voli iskreno,
smij se nekontrolirano,
nemoj se kajati za bilo,
šta što ti mami,
osmijeh na lice...

Dnevnik je zatvorio i zapečatio pečatnim voskom. Alma mu reče:

- Jeli stvarno Nane misliš da će našu djecu interesovati Tvoj dnevnik???

Hmmmmm...............

03.11.2017.

* Sreli smo se u mislima...





Sreli smo se mislima,
Dodirnuli dušom,
Onako usput,
U prolazu...

I dobro je, predobro,
Skoro nestvarno,
Putujemo vremenom,
Lebdimo svemirom...

Nek traje beskrajno,
Nek ruka ruku u drhtaju nađe,
Nek sretno plove naše lađe,
Lađe ljubavi...

Raširimo jedra,
A kad suton u zlatu zažuti,
Kad se nova noć,
Ljubavi sluti...

Kad osluškuješ,
Čekaš,
Misliš ,
Mjesečina je...

Znaj nije mjesečine korak lak,
To ti ja dajem znak,
Moja misao tebi hrli,
Toplim te zagrljajem grli...

Hmmmmm............

27.10.2017.

* Iz Sarajevskih trolejbusa ove jeseni...



Pripovjeda Husnija Kobilić, zvani Hala jaranu u mjesnoj zajednici Alipašino polje C faza:

„Joj danas iđen trolebusam na Grbavicu da se nađem sa jaranom, vratio se iz Amerika za stalno, pa da salijemo jednu mrku. U drugom dijelu trolejbusa, zglobnog, sjedi gospođa Senija (92) i kada ne sljedećoj stanici (kod đamije kralja Fahda) uljegnu neki dedo, men se ćini da reče da se zove Redžo, i ona mu viknu:

"Gospodine, gospodine, gospodine..."

on je pogleda pa slabašnim glasom reče

"Šta je, šta hooš", ona njemu

"Vi biste sigurno sjeli?"

a on se jadnik pođe pomicati sa onim štakama naslanjajući se na putnike ka njoj.

U jednom trenutku na samom zglobu, nasloni se na poveću zadnjicu hadži Hanife Kupusovićke, ona se okrenu, spuca nu šamar a on jadanik kleknu. Naki omladinci ga podigoše i usput mu jamiše šlajbuk (novčanik).

On se dogega do gospođe Senije i reče joj:

"Ufff,uffff", jedva se dogega "Ustani sa šjedem" kaže ona

"Nemere, ja sam pošla unuki na Kovačiće",

"Pa što me jadna, nebila zoveš đabno, zar nevidiš moje muke",

"Hotjela sam ti reči da vođe nejma mjesta, sva su zauzeta",

"E je..i se kobilo stara, gaduro usmrdjela",

"Koga ti to častiš đubre staro, ja sam dama saden ću zvati Murata da pušća one kerove na tebe, one šarplanince, pa ćeš vidjeti boga svoga, čuj ja stara?", eto ti pa se ti vozaj.

Samo što se smirilo u prednjem dijelu nasta gužva:

Na prvom sjedištu preko puta vozača sjedi stari Đahid, jede sirnu pitu. Žvače da povratiš, šmrče i rukavom briše sline. Vozač šuti i vozi.

Kada je pojeo pitu, smota papir i baci ga sebi preko glave direktno na Hašimagu (ranije radio kao kontrolor proizvodnje u kožari Visoko). Ću se ono:

"Je..o ti majku seljačku, ko vas dovede u grad je..o Vam onaj ko vas dovede mater..."

On ni mukajt (ne reagira).

Samo se čulo ono šššššš ššššššššš, skonta ja puše zrak da išćera parće sira iz šuplja zube.

Nastavio on i dalje sve jače i jače. Vozać se nekoliko puta osvrče konta prestat će. I taman kada se okreno da nešto izusti, njemu iz zuba isfura sir i pravo šofera u oko. On se dohvati željezne štange i udri po leđima. Zaću se krićav glas izvjesne Zibije:

"Pušćaj marvo stara insana, ugrožavaš mu ljudska prava",

"Jeli,..." reće šufer pa i nju dva-tri puta šljustri.

Salkica sjedi preko puta nje i hinjski se smije i kaže na glas:

"Šufer ja častim pivo na zadnjoj"

Hmmmmm

22.10.2017.

* NE DAJTE DA SNOVI UMIRU !!!



Od snova rastemo.

Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri.

Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.....

Thomas Woodrow Wilson

17.10.2017.

* Zakašnjelo ljeto u Sarajevu....


Ispred haustora broj 6, zgrade zvane „Pederuša“, u elitnom Sarajevskom naselju Švrakino selo (nekadašnje naselje Pavla Goranina), sjedi oveća skupina omladinki i omladinaca (europskog tipa), surfa i sluša muziku sa mobitela a pritom lagano se đuska.

Kada ih se gleda sa strane, onako, lica, bubuljičva, sa crvenim flekicama, odavala je osječaj da je to stara Europska metropola.

Neko je pustio skladbu The Beatles - Hey Jude .

Dok je glazbena numera išla, svi su lupkali nogama o pod i ćulo se ono mmmmmm mmm mmmmm aaaaa, ali predkraj skladbe, kada je naišao stih svima poznat, svi su u jedan glas počeli pjevati:

na na na nananaaaaa nana na na nananaaaaa.......Hey Jude.

Gledao ih i slušao komšija Sabit sa prizemlja i onako više mazno povika svojoj ženi Igbali:

- Eh , kako je lijepo kaden naša omlatina, znade stranjski jezik, đeće him kraj biti, moj dragi eheeeej......

Hmmm.................

09.10.2017.

* Zašto se nismo nikada sreli...

Znam, sada tačno znam,
Trebalo je biti baš tako,

Nikad se nismo vidjeli nas dvoje,
Kako kad se tražimo cijeli život,
Zbog sreće tvoje,
i sreće moje...

Jesenja kiša šiba i mlati,
Žalosnim vrbama ćupa kosu,
Kuda da idem sada ja,
U koje mjesto da svratim...

Dani su kroz mutna polja prosuti,
Bijelim svijetom vucaram,
Svoja dva prazna oko,
Zurim u lica slučajnih prolaznika...

Koga da sada pitam,
Mokar,
Pokisao,
I gladan...

Zašto se nismo sreli baš nikada,
Možda si stajala,
Baš kraj mene,
Možda sam ja u drugom pravcu gledao...

Ne znam,
Cijeli svijet smo obišli mi,
U žudnji ludoj podjednakoj,
A za jedan mali korak,
Smo se mimoišli...

Da, izgleda,
Moralo je tako biti...

Hmmmmmm...............

03.10.2017.

* Zgode iz trolejbusa....




U trolejbusu 103 sa Dobrinje ka gradu, u odjeljku gdje su klupe okrenute jedna prema drugoj, sjede dvije prosjede gospođe određenih godina, a nasuprot njih, dvojica dobrodržećih mladića izvjesnog životnog iskustva. Gledaju se i onda prozbori onaj manji sa brčićima i zalizanom masnom kosom:

- Slušaj moj prijatelju šta ću ti saden ispripovjedati, a desilo mi se jučer negdje oko 5 poslije podne. Zvoni telefon a ja zavaljen u svoju ogromnu fotelju - drijemam. Javim se znaš ono:

- „Halo“, ono zaću se ženski glas koji pita:

- „Jeli to stan Brozović“, namah ja odgovaram,

- „Adano, crna nebila, gujo crna šta me to pitaš, znaš li ti da je ovo moja kuća“, a žena veli,

- „Pogriješila sam gospodine, oprostite“, nato joj ja ogdovorih:

- „Čuj đevojko, ovo nije ni bratovo, ni babovo, ovo je moje i nem'o da me ti propituješ ćiji je to stan, a znadeš da je moja kuća na tri sprata“, a ona mene veli,

- „Dobri čovjeće izvini pogriješila sam neću više“, a ja njoj odgovorih,

- „Nemoj ti mene zborit tako, znaju kod mene komšije da sam ja častan čovjek, da sam ja sila od ćovjeka, da sam ja među najpoštenijem u cijelu ulicu, da mene nema ravna do mojega brata, to da zapamtiš“, ona prekide, a ja je nazovem jopet.

- „Čuj đevojko šta ću ti sada direktno reči, nemo mene više da pozivljuješ, jebro da upamtiš čija je ovo kuča i da više ne ispituješ“, a ona jadna veli:

- „Neću tako mi dragog boga, dobri čovjeće izvinula sam ti se, ah majko moja kakva me bijeda snađe u ovaj nesretan dan.“

Obrisa rukavom bale sa usta, popravi kosu i reče gospođama preko puta:

- Jesam li bijo u pravu reknite mi vaske dvije?

- Gospodine trebate naći nekoga koga zanima vaša prića, bojimo se da ste na krive naletijeli, nas uopće ne interesuje šta vi pričate.

- A što slušate, znam ja riđa da ti se ja sviđam, meni neki dan kaže vozač Zahid iz onog drugog trolejmbusa da si mu pričala da patiš puno zamnom, noćima ne spavaš tolko ti se ja sviđam, ali pazi saden ću ti rijeti: Ja sam ženjen more samo onako u luftu kontaš?

- Maaaar'š đubre seljačko, kome si ti sviđaš, bože spasi me hajmo Zuhra izaći odmah.

- Eto istina je, neče čovjek lagati, vidiš kolko si zaljubita u mene, jeli tako jarane?

- Vozač stani odmah da izađemo zvat ču policiju?, vrisnu riđa gospođa.

Hmmmmm...........

25.09.2017.

* Starac i dijete...

Posvećeno Alvinu Buskoviću, zvanom Ćućica

Naslonio se na gitaru, a kamenčići su zaškripali ispod otrcanih cipela. Ćućica spusti glavu na obod gitare. Kosa mu se pomiješala sa žicama, kosa je još vlažna od sna i puna bijele, perhuti, dugo neoprane glave.

Nikada on nije čuvao tu svoju gitaru, puštao je da je grebu grane, dok je kroz šiblje prolazio, tražeći mjesto za sviranje kraj puta, gdje je najviše ljudi prolazilo, puštao je da je kiša kvasi, dok je biježao od iznenadnih ljetnih provala oblaka, puštao je da stari zajedno s njim, ne hajući za njen lakirani zvuk i vjerujući da će jednog dana iz njene rezonantne šupljine izaći sve slike koje je vidio, sva vremena i krajolici kojih se dotakao.

Gitara mu je bila vjeran prijatelj, zauvijek.

Katkad, kada bi svirao pred publikom, koja bi se iz njemu nepoznatog razloga zaustavljala, činilo mu se da iz te akustične utrobe izlazi vrijeme s krilima, prošlo vrijeme mekano kao jastuk, sastavljeno od sunca, tišine i sjete i to nikako nije bila samo vještina ruku, prstiju, trzalice i marljivosti. Postojala je čarolija koja je izlijetala s notom i pretvarala se u sliku – ljudi su s uzdahom gledali i slušali tu glazbu koja ih grli. Kasnije su puno pljeskali, otvorenih usta i bez riječi, s krijesnicama u očima i zarumenjelih obraza.

Kamenčići ispod njegovih nogu opet zaškripaše.

Ćućica odmakne glavu i spusti gitaru na zemlju. Rastvori svoju malu drvenu stolicu i sjedne.

Pred njim je bila ulica oivičena sa bezbroj luksuznih radnji.

Sunce je trebalo izroniti iza horizonta i on ga je čekao. Njegovo blijedo lice već je malo potamnjelo, protekao je i treći tjedan kako je tu, u maju koji polako prolazi i vremenom od dvadeset i četiri sata na dan, samo za sebe i instrument.

On rastegne noge i raširi ruke.

Cijela ova ulica bila je tu samo zbog Ćućice, sva ta tišina šutjela je da bi on čuo male, sitne tonove koji griješe i koji su krivi i koje će njegovi prsti uništiti svojom spretnošću i brzinom, i ostat će, ah, ostat će samo jedna savršena melodija.

Ćućica dohvati gitaru i počne svirati. Bilo je to tako jednostavno, ruke su ga slušale, u stvari ruke su svirale same. Više nije morao misliti, prsti su mu bili meki, a šake savitljive, sve je postalo lako. On zatvori oči i pusti glazbu neka se prostire kao magla i ljubi se s drvećem, drhturi u zraku, zvekeće u kamenu i šušti …

U kosi mu je opet bio vjetar, uvijek mu je kosa letjela dok je svirao, kosa je također svirala, lebdeći u zraku kao nota u crtovlju.

Kada je otvorio oči, ona je bila tu.

Ona je imala trinaest godina i tanko lice s okruglim očima, usne zgrčene u grimasu, ispod njih je rastao krhki vrat i koščata ramena, pa neke male mandarine kao grudi, dječje noge, ruke sitne i crvene na dlanovima.

Saznao je da je gluhonijema dok mu je jedno popodne točila vino u čašu, koje je dobio od nekog stranca, i on je rekao hvala, jer bio je ljubazan i dobro odgojen i jer je htio čuti njen glas, a ona je kao i uvijek šutjela, i onda je žena koja je bila sa njom rekla:

- A, ona ne govori, i ne čuje, ne hvalite…

Ćućica se stresao od nelagode i iznenađenja. Otkad je dolazio svirati na ulicu i ona je dolazila u svojim cokulama, klap, klap i onda sjela nedaleko i gledala ga, gledala. I slušala, slušala… bar je tako mislio.

I sada je saznao da je gluhonijema, da joj je u ušima tišina, da u ustima nema riječi, ta djevojčica, njegov pratilac, njegova mala sjena koja zgrbljeno čuči na kamenu i gleda mu uruke, samo u ruke, ne lice, ramena ili kosu, samo ruke, cijelo to vrijeme samo ruke koje iz jedne prijateljske gitare izvlači zvukove.

Kad nije grlio instrument, ona nije obraćala pažnju na Ćućicu. Iz njegovih prstiju izlazio je glas i ona se čudila tome, tome što nikada nije čula, jer to ...to isto je drugima izlazilo kroz usta, a njemu, Bože, njemu je to izlazilo diranjem žica, to je izlazilo iz te sprave i on je bio sretan i imao je zatvorene oči, tamo na ulici.

Nešto je tajanstveno bilo u njegovim prstima i zato, kad nije svirao, on je nije zanimao. Igrala bi se nijemih igara, gradila gradove od kamena i satima sjedila na dovratku obližnje konobe, puštajući da je preskaču svi koji su ulazili ili izlazili iz konobe. Nitko nije dirao tu skutrenu šutljivicu sa zamršenom kosom, s grčom oko usana,s grčom koji ne govori, već se skamenio i ona ga nosi na licu kao što neki nose madeže ili tamno crvenilo, od rođenja.

Jednoga dana osjetio se usamljenim. Želio je otići u neko drugo mjesto, da proba sreću.

Okrenuo se da se pozdravi i s njom, ali nje nije bilo. Nije sjedila na dovratku kao maloprije, nije pisala rukama po zemlji kao uvijek, nije padala svjetlost po njezinoj nepočešljanoj kosi kao malo prije. A bilo mu je tako važno pozdraviti je. On je potraži. Pilo mu se vino, odjednom mu se pilo vino, a nije bilo vremena više, vrijeme je bježalo.

Djevojčicu je našao kraj klupe u malom parku iza konobe. Stajala je pognute glave, sakrivena iza kose, u obaveznim klap, klap cokulama.

Ćućica joj pruži ruku. Primio je njezine crvene prste i povukao je. Jako mu je bilo važno da ga isprati, da čuje njezin nespretni hod pokraj sebe, gleda je i sluša nečujnu Brajevu glazbu njezinih vlažnih dlanova.

Držali su se tako za ruke sve do stanice u periferiji grada, gdje su se autobusi povremeno zaustavljali. On je mislio na svoje šesdestedeset i dvije godine i mislio na nju, dok su hodali tako kroz šiblje, dok su joj koljena dirala oštre trave, pokraj ulice, on je mislio na nju i volio je, tu gluhonijemu djevojčicu, volio ju je gotovo kao gitaru na leđima, na tom putu kroz prenatrpane ulice.

- Mora da je i ona sastavljena od nekih žica i od neke praznine i u njoj postoji neki zvuk.

Razmišljao je.

I te žice treba znati ugoditi, i po njima treba znati svirati. Iako pogodiš i ako si strpljiv, ona više nije nijema i ona čuje.

U kosi mu je opet bio vjetar. Djevojčica je hodala oborene glave.

- Kako bih je trebao dirnuti po kosi, dali me čuje?

Pitao se i stidio odjednom a autobus je dolazio škripeći kroz ulicu.

Bilo je prekasno. Ćućica ispusti njezinu malu ruku i popne se na stepenicu. Vidio je samo kosu, lice je ostalo sakriveno. On uđe u autobus i položi gitaru na pod.

Autobus je kretao i polako napuštao grad i ljude, turiste i malu prikazu u dovratku konobe.

Ćućica nasloni glavu na prozor. Mislio je na ulično sviranje koji ga čeka i na odijelo od crnog baršuna koje će mirisati na lavandu dok bude svirao u drugom gradu.

Hmmmm...............

22.09.2017.

* Sječanja....




Jesen stiže a vani je iznenada zahladnilo. Studen se uvukla u kosti gospodina sijede kose i ispijena lica. Šetajući glavnom avenijom sarajevskog naselja Dobrinja, zastade kraj dvije gospođe, ljubazno se nakloni i upita ih jeli slobodno. Začuđeno ga pogledaše i kao po komandi pomaknuše se i pogledom ga ispratiše dok je maramicom iz đepa obrisao klupu i sjeo.

- Zahladnilo je, nekako iznenada.

- Pa jesen stiže nejma se razloga isčudžavati tome, reče gospođa do njega.

- Pa jeste, u pravu ste, ali eto ja sam u jesen uvjek sjetan, dolazi zima a onda naviru sječanja...

- Šta nas briga bogati tvoja sječanja, pušćaj naske da na miru gledamo omladinu kako šeta.

- Jeste gospođo, nebih da vas uznemiravam ali sječam se...

Nastavio je govoriti...

Otac me šiba šnjurom od pegle, a majka sjedi iza šporeta i promatra kako me bije do krvi. Ona bi trebala kao majka biti na mojoj strani, ona je moja zaštitnica, a sada je ravnodušna. Trpim samo zbog nje, stežem zube, ali neću se pokoriti. Čujem je kako izgovara:

- Izvini se i poljubi ocu ruku!

- Neću!

- Onda ćeš dobiti što si zaslužio!

Tetka sa sela, koja je došla kod nas provesti bajramske praznike, usidjelica, zabrađena u neku odvratnu šarenu maramu, izvodi ovna iz šupe i pokazuje nam ga. To je žrtveni ovan koji će otac, po starom običaju, 'prinijeti ' na dobrobit svih nas ukućana. Tetka unosi snijeg na kalošama koje je navukla preko debelih pletenih ćarapa, a vjetar ubacuje bijelu prašinu ispod vrata.

- Ostavi dijete, ruke ti otpale dabogda! Po cio dan ga biješ, jesi li pomahnitao, govori tetka.

Ovan miruje i gleda me, on zna da je bajramska žrtva. Sutra je Bajram. Neće biti svađe sve dok su bajramski praznici. Otac je umoran i stenje, ostavlja me na miru. Dok oštri noževe, grlim ovna i ljubim ga. Majka je nepomična, suši noge iza peći.

- Uhvati krv u lonac, čujem majčin glas.

- Zima će biti ljuta, morat ćemo po najvećem kijametu i mećavi hraniti i pojiti stoku, a kad se namažeš krvlju ovna-kurbana, studen ti ne može ništa!

Majka se sagiba i trlja nožne prste; tako je sitna i pogrbljena, ali želi živjeti i pomagati nam. Ona je naša bajramska i svakodnevna radost, okrepljuje nas i potiče u svemu, rani prije svih i muze krave, izgoni stoku, donosi drva, kuha i pere rublje. Išiban do krvi i uplakan, mislim samo na nju i molim dragog Boga da je čuva. Radujem se Bajramu i miru u kući. Hoće li mi otac dopustiti da pucam iz puške na bajramsko jutro. Grlit ću majku; svi ćemo se pomiriti. Unosit ću drva u kuću prije nego odrasli ljudi odu na Bajram namaz.

Čeka li me novčić za bajram, poznatiji kao „Bajram banka“?

Privlačim se do majčinih nogu, dotičem njezina kao led hladna stopala, grijem ih svojim dahom. Opraštam joj što nije bila na mojoj strani dok me otac šibao. Ona je suzdržana, a onda čini ono što je najsvetije: miluje me svojim tvrdim i od studeni raspucanim rukama. Hoće li krv žrtvenog ovna ublažiti naše rane?

- Ja hajvana mati mila, ustaj Zakira bje'žmo od budaletine, more na naske preći, ha'jde diži se namah...

Hmmmmm..............


Stariji postovi

<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930