Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


17.05.2019.

* Kasno svitanje...

Bio je stariji momak.

Srebrenkasata boja uvelike mu je osvajala kosu, i to sa donje strane prema gore. Dugo godina je već sam. Zadnju vezu imao je negdje pred samo polaganje mature u gimnaziji.

Okoštao je već. Majka, dok je bila živa, svakodnevno mu je govorila:


     - Sine, ženi se, ostat ćeš mi sam?


 Nije se osvrtao na to. Uvjek je imao spreman odgovor materi, a i drugim koji su mu slično govorili:

Kada „pukne“ puknut će i ja ću se oženiti, kako je suđeno tako će i biti. Mnogi dobronamjerni su mu govorili:

Potegni malo i Ti, pa će pući ranije. Ubrzaj sudbinu.

    A onda , sasvim iznenada, kako to i biva u svim dobrim ljubavnim pričama, u njegov ulaz na 7-ci, na drugi sprat, useli se Ona. Kupila je stan, baš tu. Vrata preko puta njegovog stana. A samo su dva stana na spratu.

Slučajnost, rekli bi neki, a on nije povjerovao baš u to. Prvo što je primjetio, dok su njoj adaptirali stan, on je dobio naprasnu želju da i svoj uredi, pa je čak dogovorio sa istim majstorima, da i njemu istovremenu „urede“ stan.

Vrijeme mu se beskonačno oteglo, dok su majstori njoj adaptirali stan. Mislio je „o bože kakvi su to dunđeri ?“, a dok mu je mati bila živa, nije dao da se ni saksija cvijeća pomakne, nervirala ga je i sama pomisao o „uređenju stana“, a sada?.

Konačno je došao i taj dan.

Uselila je se.

Došli su joj prijatelji. Virio je kroz „špijunku“ i brojao goste. Stalno je upoređivao broj muških i ženskih. Kada bi koji muški naišao, on bi ga dobro odmjerio, analizirao podrobno u kakvom je mogućem odnosu sa njegovom novom konom. Bilo je 6 ženskih i dva muška.

Da, ona bi mogla biti sam kao i ja , ovo su sigurno kolege sa posla, možda su došli sa svojim djevojkama. Znojio se, virio kroz „špijunku“, osluškivao svaki zvuk koji bi se probijao kroz vrata. Začudo bilo je vfeoma tiho.


Zašto? Obično bi se na „naselju“ pjevalo, plesalo i veselilo. Ovi su bili odveć tihi. Tišina ga je boljela. Pregrnuo je jaknu preko ramena, i onako u papučama, sletio do prodavnice koja je bila dva ulaza niže i radila je do ovo doba. Kupio je flašu vina, zamolio je da je umotaju i trkom se vratio nazad.

Rukom je zalizao kosu i stao pred njena vrata. Pošao je da pozvoni, ali „o bože nisam ostavio jaknu“ i uleti u stan, namirisa se ponovo, zagladi kosu i stade pred vrata, držao je dugo ruku na zvoni, ali nije pritisnuo taster. Znoji se. Šta da kaže, kada ona otvori.


Ništa mu pametno nije padalo na pamet. Vratio se u stan. Drhtao je, a onda važno pomisli „ma odoh da pozvonim, pa to je komšijski, upoznati se i predstaviti. Opet je stao pred vrata i stavio ruku na taster, ali nije pozvonio. Stajao je. U taj ćas vrata se otvoriše, zapljusnu ga miris dima i alkohola. Ona je stajala na vratima i sa čuđenjem ga gledala. Ispraćala je neke goste. Oduzeo mu se glas. Rukama je nešto gestikulirao.

- Trebali ste nešto? , pitala ga je.

Vječnost je prošla dok je čuo svoj vlastiti glas.


- Ja sam komšija prekoputa, pa sam pomislio da Vam poželim dobrodošlicu.,


pružio joj je umotanu flašu vina.

- O drago mi je. Ja sam Altijana, oprostite danas je to malo neuobičajeno, ali eto kada ste tu , uđite.

Drhtao je. Grlo mu je bilo suvo tako da je mislio ako pomakne jezik on će se raspršiti kao grumen prašine na vrelom ljetnom vjetru. Pomislio je:


- Šećer, nesretnik, sada me je napao i skočio.

- Ne hvala, ja samo onako, komšijski, nemojte se dati uznemiravati, budite sa svojim prijateljima. Doviđenja.

Začuđeno ga je gledala kakvom je brzinom zalupi svoja vrata umalo prste da ne prignječi.

   Uhvatio je sebe kako stalno izlazi i nešto „ko bajagi“ obavlja vani. Svakih 10 minuta istresa smeće, ide u prodavnicu, kupuje novine, nešto „zaboravlja“, pa se sa pola stubišta vraća u stan, pritom stalno gledajući u njena vrata.


Odlazi na posao tačno kada i ona. Ako začuje njena vrata, on spreman isti tren izlazi. Jednom je u brzini zaboravio i zatvoriti stan, pa je komšinica Đemila dežurala cijeli dan dok nije došao sa posla. Mislio je šta mu se to događa. Cijeli mu se život promjenio.

Slabo je i jeo. Poćeo je mršaviti, a srebrena boja je još jače napala njegovu kosu, napredujući prema tjemenu.

Vračajući se službenog puta, na aerodromu u Beču, sjeo je kod jednje „naše nane“, pitao je kako je i gdje ide. Ona mu je izvadila zvrk pite i dala mu je. A on je počeo prićati. Prićao je, da nije primjetio, kada su došli u Sarajevo. Ponudio se da nanu taksijem odveze do kuće, ona je odbila, čekaju je njeni, samo mu je na rastanku rekla:

- Sine, ti si zaljubljen, nepuštaj je ni za živu glavu.

Te noći dugo je razmišljao o nani i njenoj poruci. Shvatio je. Nana je bila u pravu ja je volim i to ću joj otvoreno reči.

    Sutra, nakon posla, u večernjim satima kada se pije podnevna kafa, pozvonio joj je. Stajao je pred njom kao malo djete koje je učinilo neku „zloću“.


Sve joj je rekao u jednom dahu. Ostali su dugo u noć i pričali.

Nakon dva mjeseca svojoj rodbini i prijateljima je objavio datum vjenčanja.

Njegovoj sreći nije bilo kraja.


Nakon ceremonije vjenčanja u restoranu gdje su slavili pojavio se ON.


Ona je poblijedila, malaksalo je sjela u stolicu i tupo gledala u jednu tačku.

Kod kuće, nakon svadbe, pitao je o čemu se radi. Sve mu je priznala. Voljela je drugog. Udala se za njega samo da mu se osveti. On je naletio baš u pravo vrijeme da joj pomogne, ali ni ona nije mislila da će doći dovde.

Šutio je dugo, dugo, naslonjen u naslonjaču kraj upaljenog TV aparata. Ujutro ćemo razgovarati, sada lezi.

Usta su joj bila gorka.

Ujutro joj je rekao:

- Ja sam ozbiljan čovjek i žao mi je što sam postao dio tvoje „dječije“ igre koja nema smisla. Donio sam odluku i ovako ćemo učiniti“, progutao je gutljaj vode, grlo mu se nenormalno sušilo.

- Rastavit ćemo se, ali ne odmah, želim Te zaštiti kao ženu, svu ću krivicu preuzeti na sebe. Živjet ćemo u stanu tri mjeseca, glumiti normalan brak, obavljat ćemo prema drugim naše bračne obaveze, glede prijatelja i rodbine, a onda nakon tri mjeseca, ćemo se razvesti. Prihvataš li ovakav plan?

- Da Ti kažem da mi je žao, nevrijedi, prihvatam sve što kažeš, mogu ja preći u svoj stan.

- Ne , nikako, živit ćemo u mom stanu kao normalan bračni par, stim što ću ja spavati ovdje na ležaju u kuhinji, a ti u spavačoj sobi. Tri mjeseca nije dugo.

Dani su prolazili, neočekivano brzo.

Prošla su dva i po mjeseca. Dan rastave neumitno se bliži. Cijelo vrijeme ga je iz prikrajka posmatrala. Pratila je svaki njegov potez. Čudila se kako jedan muškarac može biti tako pažljiv, uredan i temeljit, a da pri tome ne stvara pritisak kod drugih osoba oko sebe.


Uvjek elegantan i dotjeran , u bilo koje doba dana, umjeren u svemu kada bi išli prijateljima, kumovima ili rodbini u posjetu. Nečujan za jednog muškarca kada je u sobi. Imala je dva brata i jako je dobro znala kako je to živjeti sa muškima u kući. Pratila mu je svaki korak.

Tu večer nije ga bilo do kasno u kući. Išla je kroz kuću nervozno od prozora do prozora. Išćekivala ga je. Hvatala je panika. Nazvala mu je kolegu sa posla, iako je znala da će se ljutiti, jer joj je to izričito zabranio. Nije mogla više. Kolega je rekao:

-Zar ti niko nije javio, o bože, Samir je u bolnici, hvala bogu prošla je kriza. Na intenzivnoj je njezi. Nisu te htjeli sigurno uznemiravati.“


Sjela je na pod a suze su je zalile. Osjetila je slabost.


Onesvjetila se.


Kada je došla sebi bila je u vozilu Hitne pomoći, a doktorica joj je govorila:

- Samo polako , nebojte se, dišite duboko, sve je u redu.

Dok je u nesvjesti bila , na vrata je doša Đevad, kolega sa posla sa ženom, da je utješe, kada se nije javljala , pozvali su Hitnu, policiju i vatrogasce i razvali vrata.

Još jedan dan je ostao do isteka tri mjeseca i njihovog razvoda. Bio je divan majski dan, sunce sija sa neba u svom punom sjaju. Njih dvoje , ogrnuti plavim bolničkim kaputima, sjede na klupi bolničkog parka.

- Sutra si Altijana slobodna, ja sam javio mom advokatu da sve obavi u najkračem roku, ja sam ispunio svoju obavezu.

- Da li sam Ti stvarno bila samo „obaveza“ u životu?

- To sada nije više važno , Altijana, važno je da možeš nastaviti svoj život tamo gdje je i stao, čista, bez mrlje, a to je važno, jeli tako.


- Ne, neeeeeeeee,


Kriknula je iz sveg glasa.


Svi u parku su se okrenuli ka njima. I on se je iznenadio i podobro se odmače od nje, nije shvatao šta se desi.

- Samire, volim Te više od sebe. Na početku si bio bio samo „moj alat“ da drugom nanesem bol, koja je meni nedugo prije nanešena, ali onda sam shvatila da si Ti ono sve što sam u životu željela i ćemu sam se cijeli život nadala. Volim te.

- Spremala sam se neku večer da ti sve priznam i da kleknem pred tebe i da Te zamolim za oprost. Ali desilo se to i sada ti to govorim. Zar nisi, Altijana, vidjela kako propadam, kako se topim pred Tvojim očima?

- Vidjela sam ali nisam imala hrabrosti da ti to kažem.

Šutio je,dugo, a onda iz đepa izvadio je jedan papir na kome je pisalo:


               Iznemogao sam od želje,

Da te zagrlim,
Da te poljubim,
Da ti kose mrsim...


Bojim se draga da će mi,
Ostati to ,
Samo pusta želja,
Moja draga, živote moj...

Ne neće, nepuštam te je nigdje, moj si.

Glava mu samo klunu na grudi.

Bolan krik razliježe se parkom bolnice......

Hmmm.......................

13.05.2019.

* Kakvi smo to ljudi postali....

Katastrofa u Bosni

(po Junuzu Jetulahoviću)


Nekadašnji rudar Zeničkih rudnika, udarnik mnogih akcija, nosilac dvije medalje za rad, imao je kuću negdje na dalekoj periferiji Nemile.


Kuća, zarađena od komaratskog hljeba, ćerpićara, živim krećem krećena svake godine, opojasana mirisnim ružama koje je gajila njegova lijepa Ševala.


Kuća mu je bila na osami i na strmini vjekovnog sela. Kraj kuće je imao poveći stogodišnji dud, ispod koga je napravio sto i stolice kako bi povazdan mogao gledati u pravcu Zenice i svojih rudnika.


Obolio je na poslu.


Gušio ga je teški kašalj. Uvjek je u ruci držao veću maramicu, kojom bi pokrivao svoje lice da se manje čuje kako kašlje.


Kiša je padala i padala. Virio je kroz male prozore i pitao se dokle će.


A onda! Škripa i pucanje. Snaha Senada ga je izvela iz kuće i dok je zadihan borio se da dođe do daha od teškog kašlja, ću komšiju Salema kako reče:


- Eeeeh ljudi ode mast u propast.


Okrenu se preko ramena, nema kuće.


Kako to može biti, pomisli. Nema je.


Nestala.


Pa nije golub pa da netragom nestane. Ali kuće nema. Ostala je samo stara prazna štala.


Hvala bogu niko nije nastradao.


Za par dana pred njegovu štalu, koja je ostala jedina čitava u selu , dođoše kamioni i kombiji.


Na čelu kolone humanitarne pomoći našli su se neki njegovi rođaci iz inostranstva i Sarajeva.


- Zar si ti još živ Junuze, a vidi matereti Sakibe, partizan još živ nije crko.


Ostaviše neke stvari tu kraj njega  sa kamiona i pođoše skidati neke pakete, okupi se gomila naroda, pođoše grabiti i nositi sve do čega su se dokopali.


Gledao je i čudio se.


Zvao je nekoliko puta i konačno mu se javi Hamić, sestrić, i pita ga Junuz:


- Hame, tako ti dragog boga,  imali ba tamo đe u tijem kesama što si donio ona pumpica, ostala mi u kući, nisam je uspio iznijeti, nemogu ba disati, guši me, pomozi mi tako ti boga.


- Što nijesi ponijo sa sobom, ja dolazim iz Diseldorfa, da ti ja donosim pumpicu, zašta ti glava služi, jadan bio.


Kašljao je krv.


U prvi sumrak pokupiše se, pošto su se slikali, da mogu pokazati tamo u inostranstvu kako su humani. Đevad, od svastike mu sin, u prolazu mu reče:


- Junuzaga vidiš mi u dijaspori mislimo na vas.  Sevap je svome pomoći. Bog dragi će nagraditi svakoga ko pomogne drugom čovjeku bez obzira na vjeru i naciju. Ostaj mi u zdravlju. Vidimo se naljeto, ako ti dragi bog da, da poživiš.


Dugo je gledao za njima, sve dok im svjetla ne zamakoše za gaj Alije Kadribašića, na putu ka Zenici.


- Babo, hajmo polahko, namjestila sam ti gore na štali pored nas, lezi zahladnilo je“, reče mu snaha Senada i uze ga ispod ruke i povede u štalu.


Hmmmmm......

06.05.2019.

* Ispovjest Beće Guzmana.....

„ Moje suze, dok se slivaju niz obraze, svake noći, su kapi u moru. Plačući često doćekam zoru. Tuga se zavukla u srce moje jer život koji sam kao dječarac želio i kroz život se trudio proći bude na njegovom putu, više ne postoji.“

Ovim riječima širokom auditorijumu, kraj Murćine kahve, na raskrižju šest bezimenih ulica, jednog Sarajevskog prigradskog naselja, obratio se Bećo, Idrizov, Guzman.

Bećo, Idrizov, Guzman, orator lijepe rijeći i beskonačnog govorništva, dežurni filosof naselja, evidentičar zbivanja i događaja kao i najpouzdnija osoba, od koje ćete 'iz prve ruke' saznati šta je trenutno aktuelno u naselju.

Mnogi, njemu bliski, ljudi su sa ponosom isticali 'prave dobre odnose i bratsku ljubav sa njim', a žene su se utrkivale koja će ga obradovati sa što boljom pitom i halvom.

Ako se pomisli da su ga istinski voljele, griješe, pokušavale su ga 'potkupiti da zaveže labrnju i šta o njime ne iznese u javnost'. Neki su pokušavali skinuti noću šaht sa ulice, da kada bih se vraćao sa cjelovečernjeg filosofiranja i iznošenja svoje akademske istine, koja (po njemu) oslobađa ljude od grijeha, nebi li upao u njega i slomio vrat.

Jednom umalo nisu i uspjeli.

Nije on oduvjek bio gad i lopinaš. Imao je on, doduše kratka, razdoblja u kojima se isticao osječaj za poštenje i kada bi se nazirali zraci neke, doduše čudne, nježnosti.

Kao mlad dečko, sa nekih 30-tak godina, upoznao je jednu djevojku, iz daleke mu Hercegovine, pokraj grada Gacka. Zaljubio se tako snažno, da se i danas sa nevjericom prića o tome, da je nakon uspješnog filosofiranja i govorništva u, tada čuvenoj kafani 'Kod Mehe' na Sedreniku, poviš Podhrastova, od jednog dobro pripitog gastarbajtera iz Duselldorfa, dobio jagnjeću plećku sa kožicom reš prepećenom. E on je tada u znak ljubavi Zejni (tako se zvala) ponudio da prva 'ćopne' malko kožice.

Prihvatila je i 'malo kusnula, kolko da uprlja zubiće'. Kada je veza postala ozbiljnija došla je i prva 'velika i nepremostiva' uvreda. Ona mu je postavila ultimatum:

- Ako h'oš samnom izilaziti najdi sebi posao i to hitno, ako su ti namjere iskrene i poštene?

Takav bezobrazluk nije moga odtrpiti, odmah se sjurio u Mehinu kafanu i tu naricao iz svog glasa, tako da ga je jadni Meho toljagom umlatio i išćerao iz kafane.

Od tog vremena on svaki dan prepričava svoju ogromnu ljubav riječima:

- Onakav komad reš pečena kožice ona pokusa i meni kaže da radim, a ko će filosofirati narodu u mahali???

Samo sada su došla neka druga vremena, narod 'okokuzio', pa ne haje baš puno za njegovu poeziju i govorništvo.

Ogrnuo je kaputić preko leđa i zapjevao promuklim glasom:

Ako nekada poželiš
da me vidiš
ili da čuješ moj glas
nemoj, nemoj
ti si mrtva za mene.

Ako je nekada Bog
stvorio dobar par
taj par bili smo mi
Bog ti da, djavo uzima
ti si mrtva za mene.

Ja živim sam, ja zivim sam
ja živim sam kako umijem i znam
ostavi me, ostavi me
ostavi me sada je kasno za sve.

Tiho prolaze dani
vrijeme nosi sve
i tebe i mene i naše stare sne
davno si otišla ti, prokleta neka si...

Hmmm...................


23.04.2019.

* Moje staze...

Koračamo stazom,
Već dobrano utabanom,
Tuga, moja druga, i ja...

Leptir bijeli,
Sleti mi na dlan,
Da se odmori...

Na krilu,
Malenom i mekanom,
Poruku pročitah...

Da požurim,
Na stazi nekoj,
Meni tako dalekoj...

Još jedna tuga,
Korake broji,
Mene čeka...

Da se tuge dvije,
Sastanu opet,
Da potom nestanu...

Radost u oku da zablista,
Da zamiriše ljubav,
Ona prava kao suza čista...

Hmmmm.............

12.04.2019.

* Ljubav u Aprilu....

Psi se šuljaju ispod starog drveta. Kraj otvorenog prozora je hladno. Puše vjetar i u talasima nanosi kapi kiše na njeno blijedo lice.


Protječu sati u iščekivanju telefonskog poziva.


Strah od svega.


Pojava autobusa na lokalnom autobuskom stajalištu, samo se jedan dedo povija se na vjetru, pridržava klobuk.


Potištenost je cjelovita.


Mučan osjećaj. Teške djevojačke misli. Ispisuje na papiriću:

Kapljica sitna pada,
sjaji, blista,
polako kao suza,
kao boja slikarskog kista...

Okrugla, sjajna,
pada,
mala kap odskoči,
rasprši se...

U moru ostalih kapi,
jezero modro duboko,
zagrli suze moje kap,
O hvala ti, hvala ti....

Jezero moje,
po sto puta hvala,
što si uvjek tu,
da zagrliš suze moje kap...

Nesretna Samra u iščekivanju Hazbe , mladog drčnog lole iz prigradskog naselja, ovih neveselih, kišnih dana.....

Hmmmm.................

06.04.2019.

* Mali stih...

Lijepog li osjećaja,
Moje biće kao prut drhti,
Dok mi nježno dlanovima,
Obraze diraš...

Tvoje ruke, dvije,
Nježne
tako tople,
Ugodno je... osjetiti,
Dlanove ti, pune čežnje...

Pogled u očima tvojim ,
Topline trag u njima,
Dah tihe nježnosti,
Gledaš me..smješkaš se...

Dodiruješ dušu..srce,
U vrhovima prstiju tvojih,
Osjećam ... ljubav,
Kako izbija iz tvojih dodira...

Vidim je u oku,
Još samo da je ,
Osjetim na usnama,

Primakni se...

Hmmmm.................
19.03.2019.

* Noći su opet tamne...

     

Noći su tamne i duge,

A ja sam, drhtim,

Hladno je,

A ja se znojim...

 

Želio sam,

Nešto važno ti reči,

Želio sam,

Možda i dodirnuti te...


   

Htio bih te dići,

Uz zanos violina,

do dalekih zvijezda,

gdje nikoga nema...

 

Te sjati uza te,

Riješen svih vremena,

Uz muziku,

Što bi dragala s visina....


Hmmmmm................

19.02.2019.

• Suton tiho pada...


Suton tiho pada,
A dan je hladan,
Dok vjetar,
Grane ljulja...

 

U oku jedna suza žulja,
Suton je,
A dan je,
Bezobrazno hladan...

 

A, meni svako malo,
Ovakvih žuljajućih sutona,
Puno datuma,
Puno gubitaka...

 

I onda se opet sjetih,
Svojih zapisa..
Život je kao pjesma,
Satkana od dijelova...

 

Osmijehom pjevamo,
Samo nama znanu radost,
Suzom tužnu notu,
Usamljena violina sklada...

 

Negdje tamo,
U razmacima,
Obavije nas,
Neka tiha sjeta...

 

I tako pjesma,
Nam postane kao rijeka,
A, život juri,
Nepovratno žuri...

 

Nedodirljivost nas u tamu ovije,
Tada nam do ničega nije,
A, kiša uporno pada..
Dan je naprosto bezobrazno hladan...

 

Hmmmm............

14.02.2019.

* Priće iz Mahle (nekadašnje)....

 

          Jedne julske večeri, na Bistričkoj ćesmi ispred granapa Šaćira Sićana, sjede komšije, piju pivo i muhabete.

 

          Razvezla se teška priča o politici, o kurvalucima u mahali, varanju na kartama i još po nećemu, šta kome padne na um.

 

          Na dvije prazne i prevrnute gajbe od piva postavljene su velike novine na kojima se našlo malo meze, moglo se razabrati: konzerva ribe sa limunom, glavica luka (udarena šakom da se razbije), gomilica soli, pola štruce hljeba, i komadi neke salame ljubičasto – naranđaste boje.


         Komšija Ševal, u mahali zvani Pimpek, donio je komad jagnječeg pečenja, koje mu je ostalo sa svadbe komšije Sadika kada je udavao kćer Azijadu, prošlog mjeseca.

 

          Među njima sjedi, onako u pročelju, Derviš Mulakupusović, zvani Kokan.


          On, doduše, baš se i ne istiće u govoranciji, više onako, filosofski, slegne ramenima, i onako polupognutog pogleda, odobrava sve što bi umnije komšije isfilosofirali u svojim govorancijama, i sve to zaljevao pivom, koju neko stalno poručuje i plaća.

 

          Tu žućnu, veselu, čak povremeno i bučnu, razmjenu mišljenja i bacanja filosofskih pogleda po raznim temama, prekide dolazak Zibe, Kokanove hanume, koja sva krvava po licu, skići i nešto govori, ali je taj uvaženi skup ne razumije, jer se za njom okupila silna svjetina i onako svi u glas nešto govore, romonje, galame, ma mislim da se niko među njime ne razumije.

 

          Neki Zulfo se izdiže iznad svjetine i zagrmi iz sveg glasa:

 

          - Kazuj ženo šta ti se desilo?

 

          Žamor svjetine zamre za ćas i ona onako kroz krv i pljuvačku poće muhabetiti.


          - Vraćam se sa Mahmutovca od snahe mi Jejne, kada dole na kombi stanici, poveća grupa huligana se šprda i dobacuje ženskinjem. Jedan povika na sav glas, „Hajmo Zibu po pič...“, a ja jadna stavi obje ruke dolje, a oni šejtani dabil bili jedni, moreš misliti, cipelom broj 46 mene po ustima..

 

          Tada se začu žamor i smijeh svjetine, pričali su poslije, da je neki Halilaga počeo da se davi od smijeha (dok se svjetina smijala, on se dograbio komada mesine sa novine na pivskoj gajbi koja je bila meza uvaženom skupu).

 

          Iz te gužve potiho se iskopeljao Senadin, zvani Švaler, i iz đepa kaputića izvadi kredu i na zidu male prodavnice ispisa grafit:

 

          - Bibo volim te, a ti ako hoš ubij me .

___________________________________________________________________________
Legenda: Muhabete = tiho neobavezno razgovaraju, Hanuma = gospođa, šejtani = đavoli

 

          Hmmmmmm...................

 

08.02.2019.

· Jedan dan u domu zdravlja...

          U čekaonici doma zdravlja za porodićnu medecinu Širokaća - brdo đamija II, sjede redovni pacijenti Ibraga Đambazović, zvani Kegla i njegov jaran Zihnija Mulahuzejrović, znan kao Šerbe, prićaju i podobro "vade živce" medicinskim sestrama.


          Pita Šerbe Keglu:

 

          Šta je ba jaraniko, otkuda ti, da navratiš, nema te ovih zadnjih sahata, da uljegneš u dom zdravlja?

 

          Ma slušaj, nešto ću ti u povjerenju reći, ali tako ti boga nemoj nikom rijeti.

 

          Bale su poćele curiti Šerbetu, ukazala mu se historijska šansa da konačno nešto vrijedno razabere i proširi kroz mahalu punom snagom da obore s nogu sve mještane.

 

          Kazuj, ako boga znaš, kakva te bolešćina spopala, kolko doktori ti daju života, kome ćeš ostaviti onog dobro ušćuvanog Moskviča, vratil dug granapđiji Sakibu, hoće li ti se žena preudati mlađa je puno od tebe? Kazuj ako boga znaš.

 

          Stani, ćojće, ako boga znaš, sad ću ti sve polako rastolmaćiti, ohani ba.

 

          Hajde ba počni stara drtino, nejmam je plaho puno vremena, kazuj ako ho'š.

 

          Molim te da niko ne sazna moju bruku, slušaj vrlo je ozbiljno.

 

          Pobrkali su mi se živci u glavi.

 

          ??? Kako bolan to, đe to more biti, aaaaa budale mati mila.

 

          Jes materemi, ja sam to primjetio u zadnje vrijeme.

 

          Kakvi su simptomi?

 

          Slušaj, ja prije ćim stanem uz moju Nazifu, namah mi se 'ono dole sramote' digne, a saden ćim kraj nje stanem kosa na glavi mi se diže, eto ti moje muke.

 

          Ja budale majko mila, sestooooo išćerajte ovog kenjca napolje, zauzima samo đabno prostor.

 

          Hmmmmm...................

 


Stariji postovi

<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031