Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


08.01.2019.

* Zima je, a vani neko ugodno vrijeme...

Zima je, a vani neko ugodno vrijeme.

 

Sa mantilom preko ruke, starim, od četkanja providnim, šeširom na glavi i pantolonama opeglanim „na britvu“, cipelama izglancanim kao ogledalo, modela 60' tih prošlog vijeka i leptir mašnom, na tufnice, nogu za nogom šeta nekadašnja „gromada od čovjeka“ Latif Bureković, zvani Sokna.

 

Cigareta se dimi ispod sijedih tankih brčića. Krupne, crne, sunčane naočale prekrivaju mu dobar dio lica ispod , malo naprijed, spuštenog oboda šešira.

 

Preko lijeve ruke, uredno previjen, mantil boje bijele kahve, nekadašnji Top model 68' Beko konfekcije.

 

Desna ruka, povremeno zauzima mjesto u desnom đepu, prugastog sako, a iz gornjeg đepa mu viri svilena maramica boje ciklame.

 

Visoko podnignute glave, sa ponosom davno nekada stečenim, bez obzira na trenutno stanje, pogledom ispod tamnih naočara, traži nekog koga bih poznao, nekoga sa kim bi razmjenio jednu toplu ljudsku rečenicu.

 

Ali nikoga nema.

 

Kroz glavu mu prolaze bujice raznih misli pomješanih sa sječanjima i uspomenama, kojima često nije mogao odrediti vrijeme nastanka. Ali jedna misao, jedno sječanje, jednu uspomenu nikako nemože da otkloni, a želi.

 

Sječanja ga vode do mladih dana, dana kada je kao uspješan student, aktivan sportista i omladinac, bio uzdah mnogi lijepih žena. A njegovo srce, nemirno i usplahireno, željelo je samo jednu. Muliju Ahmedinović, srednju kći trgovca Hasana sa kraja njegove ulice u mahali.

 

Nikada nije trebao proći u tom pravcu, nikakav put ga nije vodio tuda, ali ipak on je svaki dan tuda prolazio, pa čak i onda kada mu je majka bila jako bolesna pa je morao trčati po doktora Đafera, koji je stanovao u drugom pravcu. Ona je tu stanovala. Taj dio ulice imao je i poseban miris, kada bi tuda prolazio, nikada nije žurio, koračao je polako, sa uživanjem, upijajući svaki miris i svaki zvuk tog dijela ulice.

 

Uhvatio se da i sada, nakon toliko godina, on isto radi. Mulija ima i unuke. A on? On je sam, sam kao suho drvo u potopljenom polju preko koga je izgrađena centrala, a on viri, onako suh i gol, kao kakav stari panj.

 

Često bi se zapitao i kroz stihove progovorio:

 

Ponekad se zapitaš, kako sam,

Tiho,najtiše, odgovaram, dobro sam.
Negdje sam sakrio glas.

Slabašan, ne jak..

 

Zato me nemoj pitati,

šta se to samnom zbilo,

zašto je u slovima,

zatišje nastalo..


Ne brini se, lijepa i brižna moja..

Oduvijek, od prvog trena,

znala si i uvijek znaš,

samo nas je odnijelo vrijeme...


To je samo na trenutak,

nestalo boja,

svako je otišao u svoj kutak,

Brižna, ljubavi moja..

Gledam sunce kako se zlati,

Vjetar dok svako malo, u krošnju kestena svrati.

U otkucajima svakog jutra, budim se,

za ljepši dan,i s nadom u novo sutra..


Budi dobro,budi lijepa,draga i mila

kao što si i uvijek bila.
Ne pitaj me,kako,zašto,

sve je s razlogom zato.


Volim osmijeh, ali i suzu..

Čim negdje zadrhti breza nježna,

na drugom mjestu zaiskri suza svježa..
U čempresima,u zagrljaju vjetra zašumiti će još jedno ime..


Sjećanjima obojati ću pahuljice cvjetne..

U srcu uz proljetne udahnuti ću i mirise ljetne..
Pitaš me,kako sam..
Ne brini..


Pitaš me,kako sam.
Ne brini.
Ruža je samo na trenutak izgubila boju.

Zadrhtalo pero na jednom slovu.

 

Lijepo je znati da nam se srca u mislima dodiruju

i tako dobro prepoznaju..
Pitaš me, kako sam..

Hvala..Dobro sam..

 

A znao je da je da je to samo bila ilizija, jedan mladalački san, san koji i danas sanja, san koji nikada nije imao šanse da postane java. Nije se sjetio samo da joj kaže da je voli. Sve je u sebi krio i potajno se nadao, da će ga jednom primjetiti i da će mu reči: „Volim Te“, ali neće, jer ga nezna, nikada se nisu ni pozdravili!!

 

Sudbine ljudske


Hmmmm..................

01.01.2019.

* Novogodišnja noć u Sarajevu....


Na trećem spratu ulaza oblakodera “ C“ Faze Alipašina polja , više „partaja“ sa ulaza organizirali su doček Nove 2019 godine.


Bilo je veselo, stol je bio obilan sa tucetom tvrdo kuhanih jaja, ukiseljenih u blagi rastvor vinskog sirćeta i sa kojom čehnom bijela luka.

Komšija Ekrem (71), sa devetog sprata, donio je konzervu tune u rafiniranom maslinovom ulju.


Čuvao je haman 15 godina, tačnije od zadnjeg puta kada mu je sin Samir, Samke, dolazio iz Amerike i donio mu dvije „da se poćasti sa drustvom“, jednu je doduše odmah „pohalisao“ a ovu je čuvao.

Gospođa Ziba (78) sa drugog sprata je spremila hurmašice od heljdina brašna (zaostalo joj kada je prodavala brašno proljetos na plato ispred škole), domaće proizvodnje, pa je uslijed nerazumjevanja nadležnih za promidžbenu kampanju „Kupujmo domaće“ policija „oćerala“.

Šefik (70) i Muradija (67) sa petog sprata su donijelu „ućkur pitu“ od nićega, kojoj se najviše obradovao gospodin Bajro (86) sa prizemlja, jer je mehka, a on nema zuba, pa je onako masnu „žvrljao“ desnima sve brišući rukavom usta i bradu, niz koju je curila masnoća, probijajući se kroz ne baš gustu bradu Bajrage.

U neko doba na jednom od TV kanala pustili su neku klasičnu muziku uz koju se moga zaplesati „valcer“, pa je živahni Munibaga (77), sa šestog prišao gospodži Hanifi (77), koni taze udovici sa četvrtog, sa molbom za jedan ples.


Ona vidno namazana po licu, sa nekom dugom haljinom koja je podsječala na šlafruk, jer su ornamenti ruže dominirali, lijepo blaširane kose, blijeda lica i velikim rumenilom po obrazima i jarko crvenim ružem na usnama.

Plesali su na sred sobe onako ležerno u taktu muzike.


Njoj oko vrata se svjetluca i treska lanac nekog davnašnjeg bisera koji je poprimio neku nedefinisanu boju. Ona ga je diskretno gurala ka kutu sobe, dižući glavu prema njemu. On se opirao ali bez neke velike fajde.


Kada su došli do vrata i on nije imao kud, a bio je znatno viši od nje, ona mu guknu milozvučnim glasom:

- Spusti svoj vreli poljubac na ove medne usne koje ti se cijelu večer nude.

- Ma pusti me, đe ti vidiš usne tuj, ja mislio da je septička jama, zaudara.

- Đubre jedno, ovakvu priliku nisi još imao u životu a prokockao si je.

- Neka Hanifa, pušćaj me da sjednem, dosta ba romantike, nijesam ti ja za to.

- Sada, da mi pred ljudima „uvališ korpu“, sram te bilo, poljubit ćeš me i još jedan ples otplesati, jer ako te ja „jamim“ viđet ćeš boga svoga.

Sve to sa zanimanjem je posmatrao komšija Zejnil (69), sa sedmog, koji je sjedio sa konom Anelom (63) koje je bila „zvijezda večeri“, jer je najmlađa i najljepša, pa naget ka njoj, tiho prozbori koni na uho:

- Kako je lijepo kada dvoje zaljubitih „guguću“.

- Jaaaa,  što i ti šta ne „gukneš“? k'ao da ti je maca jezik išćupala...

Hmmmm......................


Legenda: Partaje = stanari

30.12.2018.

* Neke stare zabilješke...



Sakib Kevlić, zvani Paće, čući na penđeru, izbačenom na sokak, mahala i šara pogledom ćas gore a čas dole niz strmi sokak.


Vremešni uglednik "ondašnje situvacije", kada se svijet nije mrzio, kada su se radovali svi nečijem uspjehu i svi plakali nad tugom nečijom, listao je svoje zabilješke iz nekih sretnijih dana i naleti na ceduljče zametnuto između jedne pratijske knjižurine u kojoj pisaše .......


Ako jednom opet krenem,
Tamo gdje sam htio,
Ako jednom ipak budem,
Sve to što nisam bio...

Ali, znam, da poslije svega,
Ovo ludo srce moje,
U grudima što mi kuca,
Nosi ime tvoje...

Kako bi bilo da
život zna,
Kojim putem i
ći,
Kako bi bilo da ove misli moje,
Tebi su mogle sti
ći...

No sada znam da poslije svega,
Ovo moje ludo srce,
U grudima što mi kuca,
Nosi ipak samo ime tvoje...

Kada jednom
čuje pjesmu,
Tiho koju sviraju tamburaši,
A tada ti oko suzu pusti,
Ne misli da nam se svijet ruši...

Ipak znaj da poslije svega,
Ovo ludo srce moje,
U grudima što mi kuca,
Nosi samo ime tvoje...

 

Osoba kojoj je pisana ova zabilješka danas živi u dalekom Brisbejnu Australija, sa svojom novootkrivenom ljubavi iz najranije mladosti, kada je bosa trčkarala sokacima Bjelava, a on se odselio u Australiju i tamo se obogatio, a ona dobila iznenada napad iskrene ljubavi.

 

Gospodin Paće je danas umirovljenik u BiH i redovni kontrolor i inspektor kontejnera na cijelom regionu milog nam Kantona Sarajevo, koji ljubi i nebi ga napustio, jedino ako nebih mogao ili samo onda kada bi mu ko platio kartu.

 

Hmmm..................

 

 

24.12.2018.

* Rahmija adaptirao kupatilo...

        Nakon višedecenijskog natezanja,  konačno nakon 6 mjeseci teškog rada, Rahmija, sa broja 19, treći sprat – zapadno, završio je adaptaciju  kupatila.

 

        Žena mu, Almasa  hanuma, ižljegnu da se štagoderce podmiri u granap, kod Ćazimage, a Rahmija iskoristi priliku i šmugnu da se prvi okupa i prekine vrpcu novog kupatila.

 

        Kada je završio, ogrnu se peškirom i ižljegnu na ganjak, pred ogledalo i pođe se obrtati oko sebe, kontajući:

 

        „Nije da se falim, ali ima u'me još nečega za čijem bi se mladice obrtale“.

 

        Dok je to radio osjeti „stanoviti pritisak između nogu“

 

        Hmmmmm... pomisli, pa glasno reče:

 

        „No,no,noooo, to je naša guza“.

 

        Hahahaha.......

14.12.2018.

* Prvi snijeg a ja ... onako...

Čisto i hladno jutro,
uz tihe zvuke,
razigrane glazbe,
s'mog malog radija...

Zamišljeno u glavi pokrećem,
umorna stopala u taktu iste,
dok se mojim mislima,
razlijeva lepršavost trenutka...

Kao da te ne volim,
noćas odlazim,
svu ti ljubav ostavljam,
ništa sa sobom ne nosim...

Kroz zamagljen prozor,
magli se jutro,
da li je to jutro,
ili samo moj sneni pogled...

Ispod tek palog snijega,
šuška žuto i davno opalo lišće,
lišće ili uskomešana sjećanja,
u mom pogledu, zima se sjetom ovila...

Hmmmm........................

30.11.2018.

* Priće ispred granapa....


Ovih ne baš hladnih jesenjih noći ispred male prodavnice (granapa) nekog Zihnije Kobilice, zvanog Bimbo, smještenoj u nekadašnjem smetljarniku oblakodera na Alipašinom polju „B“ faza, na praznim gajbama preko kojih je postavljen stari karton od nekadašnje granapske ambalaže, sa pivama u rukama, sjedi „intelektualna krema“ naselja.

Vodi se veoma žustra diskusija, koja na momente izgleda da gubi smisao, jer se čuje povišeni tonovi i psovke, a nedugo zatim i nekakva lagana pjesma, neke škripave harmonike i udaraca u praznu izvrnutu kantu od smeća.

Kada je Bimbo izašao, onako čelav i krupan, sa nekakvom palijom u ruci, nasta tišina i začu se hrapav glas, povremeno prekidan teškim podrigivanjem izazvanim očito lošom probavom, za riječ se javio vremešni Ragib Mosilić, raniji predsjednik kućnog savjeta koga je „razularena masa nezadovoljnih stanara“ na silu smijenila sa tog važnog položaja:

- Doktore sječam se bio jedan Šipković Ahmed, zvani Bomba, inaće nekada zaposlen u GP Bioštica iz Donjeg Vakufa, e on ti je zimus išao sa komšijom Zejnilom, inaće šefom podvozja u Pilani u Donjem Vakufu, elem šta će ti biti. Slušaj ovako iđu oni na vašar i hoće Zejnil da kupi kacu za sir. Sretnu Rašida Jošanicu, bageristu u Komunalcu a on ti sa svastikom od Zahida sa Košćana, krenuo da ona proda kravu Milavu, koju je jesenas dobila od Šaćire, Muratove sestre na peškeš, ko veli što da joj ja čuvam kravu, more se ona predomisliti pa mi je zajmiti, nego da ja nju tušnem. Ona nosi ispod ruke zamotano u novinu........

- Stani hajvanu jedan o čemu ba ti pričaš, čuješ li ti sebe konju....

Reče Poldi, komšija sa drugog sprata na devetci ulazu.

Odmah se javi Šaban Muratović, zvani Blavor, rukavom obrisa grlić pive i povuće dobar cug i nastavi:

- Sada na N1 govori neka ženska vremensku prognozu i kaže da će od iduće hefte haman snijeg zapadati. Gleda samnom komšija Žvaljo i kaže:

Šteta što vake ženskinje nam ne dadnu da se š'njima zagrijavamo ako će padati snijeg.

I ja nešto kontam riječemo mene bi baš dobro ampasovalo kakvo žensko od cca 22 godine nejma se kud manje što jeste jest. Šta ti veliš??

- Vidiš li jadan ne bio da ti je duša u nosu kakvo žensko spominješ?, reče susjed do njega neki Junuz.

- Pazi mladiću šta pričaš, pitaj svoju hanumu kome je duša u nosu!

- Oooooo jel ti to meni na kuću kidišeš rekni ako smiješ.

- Ništa ti ja ne kažem nego obrati se ženi da ti kaže kojeg konja jaše....

Poslije je Bimbo uveo:

„Zabranu lokanja piva ispred objekta“

Hmmmmm........................

16.11.2018.

* Neke misli....



Ovih dana ili možda,
Jučer je to bilo,
Danas izgleda,
Sretoh misao...

Tvoju dali,
Toplu možda,
Nježnu nisam siguran,
Malo sretnu znam...

Znam siguran sam,
Srest ču je,
Sutra možda,
Prekosutra svakako...

I dalje je osječam,
Istu kao jučer,
Sjetnu kakva je bila,
Čekat ću isplati se...

Nije teško,
Čekati i sniti,
Misli nam se,
Često u snovima sretnu...

Hmmmmmm.........

05.11.2018.

* Komšijski razgovori...


Na stubištu zgrade u ulici Salema Klepe 79-c, mlađani Hikmet srete ostarjelog komšiju Hakiju Šipćicu, zvanog Šćap, i pozdravi ga kulturno:

- Dobro jutro komšija, kako zdravlje jutros?

- Eh , moj sinko, nejma se tu šta pričati. Sve je već rečeno. Onako valja rijeti a ja ćuh jučer u kombiju za neku Almasa-hanumu gore sa Širokaće, iz Žagrića, koja znade nekog Ševala Kupusovića, inaće zvanog Tokmak, koji je prodao tri prazne drvene kace za šljivu nekom Junuzu, iz Kobilice, kraj Visokog, a ovaj je imao svastiku neku Đevahiru, koja je živjela sa nekim Ruždijom Blagovćaninom, iz donje Jošanice, a on je radio u Autoprevozu iz Mostara, poslovna jedinica Ilijaš, ...

Poćeša se po glavi, ispod vunene kape pa upita:

- Uhhhh dokle dojdoh?

Zamisli se i onako nervozno promrlja kroz stisnute zube:

- Nego , bogati šta me ono ti pita?

- Ništa, vala moj komšija, ostani mi u zdravlju...

- Aaaa, omladine danas nejmaju vremena ni da te saslušaju...

Hmmm...............

24.10.2018.

• Znaš li da tebi pišem...

Danas ja tako želim,
Suncu u mom oku,
Dodati pogled,
Sunca iz oka tvog...

Osmijehom mojim,
Zagrliti osmjeh tvoj,
Danas želim imati,
Jedan poseban dan...

Svom snagom u sebi,
Zagrliti snagu u tebi,
Dvije naše snage,
Stopiti u jednu ljubav...

Ja i ti,
U vrtlogu života,
Na stanici,
Za beskonaćnost...

Ja i ti,
U vrtlogu,
Moje mašte,
Zajedno na putu za dalje...

Hmmmm..............

15.10.2018.

* Kada bih te sreo...

Ako te nekada sretnem,
Ili ako te sretnem uopće,
Da li ćeš me moći prepoznati,
Osmijehom svojim, po obrazu dodirnuti...

Bojim se, ako tada bude dan,
Ostati ćeš i ti meni neznana.
Samo mjesečinom sjajnom,
Naviknuo sam, gledati ti lice...

Zbog toga, ponekada sebi,
Dozvolim stih,
Malo drugačiji od drugih,
Ali opet moj, prepoznatljivo, tih...

Stihove tople,
I jutros iz njedara,
Po ovoj neumornoj kišici,
Suznih očiju ti, pišem...

Odsutan od stvarnosti,
Očiju snenih,
Dušom nemirnom, sanjam,
Sanjam da sam pjesnik...

A ti, moja muza,
Ostanem tako, neko vrijeme,
Nemirno...miran...,
Puštam vreloj kafi, da mi nepce dira...
Hmmmm..........


Stariji postovi

<< 01/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031