Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


16.07.2019.

* Pismo iz Bosne na Floridu....

          Moj druže,

 

          Bio sam proteklog vikenda u jednom malom gradiću u Srednjoj Bosni, na poziv jednog arkadaša sa auto pijace.

 

          Lijepo me dočekao i on i žena mu.

 

          Znaš našeg čovjeka, odmah vruća krompiruša na siniju, pod starim dudom, postavi mu žena Almasa. Iz sredine se izvadi zvrk i u njega se umetnu ćasa,, bakrena, puna mlaćenice, ohlađena na granicu zaleđivanja...

 

          Pored nas se donesoše one starinske zemljane testije (ako znaš šta je to),  svako dobi za sebe, po jednu, punu hladne izvorske vode, sa izvora, odmah tu poviš kuće, na kraju jednog starog hrastovog  gaja.

 

          Jelo se onako prstima, a prste smo brisali o male peškiriće, istkane od beza.

 

          Kada smo se nakusali, malo prilegošmo na šiljteta, ispod tog duda i gledamo dole niz selo, jer u obližnjoj kući , odmah dole ispod njegove kuće, vidi se neki dernek.

 

          Vidim harmonike i muzičare, čuju se poklići i vriska a u neko doba poduhvati se poveče kolo. Igraju ljudi i žene i sve ih više bi.

 

          Mlade žene veselo poskakuju,  a grudi im se tresu,  zavodljivo, nema se tu šta reči.

 

          Ja, stavio travku u usta i promatram ta ozarena i crvena lica, a više gledam u grudi, koje se u ritmu tresu. Taj mi dojam povremeno pokvari kakve starije i debele hanume, koje nisu ni obukle grudnjake, pa im se sise do koljena dodiruju.

 

          Žena mu Almasa, od ovog moga jarana, donese i hladan šerbe od Đul behar ruže. Uhhhh  mati draga, kako prija.

 

          Odjednom, odozdola ispred te kuće  začu se vriska, nasta tuča, pođoše pištolji da pucaju.

 

          Prepadoh se i zalegoh glavom u crnu zemlju.

 

          Ovaj mi jaran reče:

 

-      Jaro, sagni se i uljegni u kuću brzo, ovo nesluti na dobro.

 

          Da ti pravo kažem prepao sam se.

 

          Dođe policija, specijalci, pohapsiše neke. Gomila se smiri. Pođoše se razilaziti. Samo najuporniji ostadoše.

 

          Zainteresovah se ja, pa pođoh do parmaka (ograde) da se raspitujem kod onih koji se vraćaše kraj naše ograde, da razaberem šta se to desilo  pa se svadba raspiša.

 

          Naiđe jedan stariji čovjek sa francuzicom na glavi, sakoićem na ramenima i cigarom među zubima. Iza njega tri koraka ide žena mu sa štapom u ruci.

 

          I on mi veli ovako:

 

-          Bruka, jarane moj, bruka da nemere biti beternija. Ženio se komšije Salka srednji sin. Uzeo šćer Zajima, to ti je onaj što razvozi  kombijem mlijeko, kajmak, sir po Sarajvu a u večer donosi ženama pare. Plaho je zgodan sa parama. E slušaj  sada bruke.

 

-          Kada je pred hođom i Opštinom završeno sa škrabanjem i potpisivanjem sjelo se bezbeli da se loće i veseli.

 

-          U jedan mah nesta mladoženje. Pođoše da ga traže kumovi i jarani, spremili mu neku zafrkanciju.

 

-          Niđe ga nema.

 

-          Odjedared sjete se da bi mogao biti u kombiju od babe mu. Kontaju da nije mogao izdurati dok akšam padne pa prićepio mladu. I slušaj  jaraniko šta će ti biti dalje:

 

-          Dojdu ti oni do kombija kada imaju šta viđati. Mladoženja, da prostiš ti meni ko brat, nategao buduću svastiku.

 

-          Vrišći ona, sve ga grebe , a on se zadiho, ko Mušanov bik kada se nabada na koridi.

 

-          Ovi bi jarani to i sakrili, đeš obejaniti bruku, jelde, ali se začu druga graja, žene išle i tražile mladu i nju, moš misliti, našli u WC-u na spratu sa kumom. Kum joj zadigo vjenčanicu i sleđa upro, ona crvena u licu prigrabila objema rukama labavo i cići glasom

 

-          „Ućeraji ga do kraja, crko dabogda“,

 

-          Aman jarabi  bruke , uhhhh, uhhhh.... mati draga.

 

-          I eto ti nasta graja pucnjava, jedva se ja sa ženom sakri ispod stolova , kada dolje, imam ti šta vidjeti,  vidim Zajima, prijatelja, kako je priji  Berki zavuko onu svoju ručerdu u gaće.

 

-          Dragi Allahu šta je ovo, našta ja danaske nabasa.

 

-          Ja dohvatim, u mene mi ženu, i evo odoh kući, da i nju ko ne jami.

 

-          Haj mi u zdravlje

 

          Eto tako mi projde vikend.

 

          Vozdrica i nemoj ti meni pisati jerbo te ništa ne razumijem...

 

          Hmmmmm.....................

10.07.2019.

* Svakodnevna priča...


        Ovih, tužnih i neveselih dana, kada je dobio svoju mirovinu, razvojačeni branitelj i ratni vojni invalid Almas Busulhodžić, zvani Cibra, krenuo je ka pijaci, pred kraj radnog vremena, kako bih “dobro trgujuči”, otkupio koju vočku, koja je nespretnim trgovcima pala pod pult.


        Kada je došao blizu, zaprepastio se , kada je ugledao svoju dragu i ljubljenu ženu Mebruru, kako “očijuka” sa , nadaleko, poznatim i uvaženim biznismenom, distributerom domačih proizvoda iz Latino-američkih država, plemenitim političarem, graditeljem i u slobodno vrijeme redovnim profesorom mnogih uglednih univerziteta u BiH, Samedom Junusbegovićem.


        Uvaženi professor i docent je tijekom 1992-2000 bio na raznim specijalizacijama u inozemstvu, gdje je namicao znanje i vještine, sve za dobrobit našeg napaćenog naroda, od koga je dobio “poslaničku” mirovinu “nacionale-maximum”.


        Ona je se veselo kikotala, i zarumenjenih obraza nešto se “podobro” uvijala oko profesora.


        Pogledala ga je blijedo, kao da mu je htjela reči:


        “Bježi šugo, od Tebe se mogu samo razboljeti, ovdje je nafaka”.


        U večernjim vijestima objavili su vijest:


        “Da je, u saobračajnoj nesreči nastradao srednjovječni muškarac, jer nije uspio pretrčati sarajevske semafore ‘na zeleno’ u trajanju od 3 sekunde”


        Neki očevici su poslije pripovjedali, kako su ga čuli da , teškim i promuklim glasom pjeva slijedeče stihove:


“Do jučer moja ljubav si bila
život i radost i sreća sva
a danas eto drugi te ljubi
a ne znaš možda, da patim ja...

 

Na stolu tvome pisma su moja
i naše slike stoje kraj njih
u njima naše ostaše tajne
riječi i ljubav, mladost i mir….”


        U taj čas, šleper “Kamila transport” d.o.o. prekinuo je dalje pjevanje. Očevici kažu nije se ni zaustavio.


        Poslije su komentarisali:


        “Pa i nije naka šteta, fukare u našoj zemlji ima za izvoz”.


        Hmmmmm……………………….

24.06.2019.

* Ne tuguj ljubavi....

Jer jednog dana ćeš se,

Samo okrenuti,
I bez jedne riječi,

Samo otići...


Shvatićeš,

Da je pred tobom,

Prostranstvo,
Kojim je lijepo trčati...

 

I poletićeš,

U zanosu,

Poput djeteta,
Da uhvatiš što više ljepote...

 

Iza sebe ćeš,

Ostaviti samo jedan,

Predjeni most,
I brdo sjećanja koje će ostati daleko...

 

Biće ti jasnije,

Kad prođe mnogo godina,
I kad negdje,

Budeš sretna i nasmijana...

 

Da si prešavši taj most,

Postala žena,
I da je od tog trena,

Počeo pravi život...

 

Možda ćeš tada,

Razumjeti jedno tužno lice,
I neke riječi,

Koje su te povrijedile...


Jer nisu imale izbora,
Ali ipak probaj da se sjetiš,

I onog žara,
U mojim očima ...


Koji je topio,

Vrele suze,
Dok ti je srce,

Govorilo o ljubavi...

 

Ovo je, sav u suzama, izrecitovao Ganija Behudin, zvani Škico, na novogodišnjem balu u mjesnoj zajednici Hambina carina II, nakon što ga je ostavila 37 godina mlađa žena Hasiba, ostavivši mu skoro cijelu penziju u ratama duga.

 

Hmmmmm......................

 

 

 

 

 

13.06.2019.

* Crni pas...

          Ulomak pisma prijateljici nakon niza godina.

          Jednom si rekla da svako rođenje dolazi u znaku neke zvjezdice. To sam dobro zapamtio, jer smo hodali prašnjavom cestom, a baš je tada naišao fijaker u kojemu je sjedio Osman Sikirica, mjesni trgovac konjima i kovač, malo se pridigao i prstom dotaknuo obod svog crnog šešira. To je nama bilo čudno što netko uopće pozdravlja djecu, a taj je pretili kovač na jednom mjesnom teferiču rekao:

           - Nad nama se nadnosi crna životinja smrti!

           Sjećaš li se starog profesora Sofronijevića i njegove ortopedske cipele? Bili smo na ekskurziji, obilazili smo Stari grad na Hvaru, kada me profesor pohvalio i rekao:

           - Ovaj će dječak jednog dana napisati pripovijetku o tome kako su mi ubili psa.

           Što je sjećanje na životinju, prijateljice Tenaida?

           Je li to potreba da nam se vrate potisnute slike?

           Pas, profesora Sofronijevića, čuči pred granapom starog Osmana Nurijagića, koji je ujedno bio i apotekar, prati onim umiljatim pogledom ženu koja tu zastane i stavi tabletu na dlan, a onda zine, gotovo mlatne dlanom po ustima i proguta pilulu. U istom trenu tuda prolazi starac noseći u rukama bočicu urina. Pas striže ušima, promakne dugački jezik između zuba, žmirka i promatra bolesnoga hodžu s bijelom ahmedijom na glavi. Pas ustaje, proteže se izvijajući tijelo unatrag, zatim zijeva. Hodža Ahmed kašlje u ljekarni i slabim glasom izusti:

           - Sljezov čaj, molim. Jedan manji paketić sljezova čaja. Uduši me kašalj.

           Pas polaže svoju glavu između šapa, strekne kad mu se muha prilijepi na njušku. Lijeno promatra hodžu Ahmeda koji zastane kraj željeznog stupa i tu se usekne u rubac. Pas podiže stražnju desnu nogu, glavu zarije u trbuh, dugo se oblizuje, a onda skrene pogled prema prozoru jednokatnice, bulji u poderani zastor koji se pomiče. Vlažan trag jezika ostane na njegovim dlakama.

           S balkona zgrade nekadašnjeg trgovca Leopolda Rainera, preko mušice lovačke puške, Zakir dugo-dugo nišani psa. Zakirova majka drhti, boji se da sin ne promaši. Ona u ruci drži srebrno ogledalo pok. Josefine Rainer, a oko njezinog vrata blista pozlaćeni medaljon. Ta se žena nakitila tuđim stvarima, a sada strepi, ne smije pogledati prema sinu, štoviše okreće glavu, a oči zaklanja dlanom. Zakir još ne odlučuje povući obarač, viče s balkona, tjera me da se udaljim korak-dva od psa, ali ja ostajem na svojemu mjestu, tu gdje sam do maloprije stajao. Tada pucanj odjekne, pas se prostre na zemlju. Zakir se raduje, grli majku.

           - Nije ni zaskičao. Mogao sam raniti dijete zbog džukele, viče Zakir.

           - Prokleta psina, a toliko si joj sačme sasuo u glavu, govori Zakirova majka.

           Veseli su oboje, pa se onda smire i opuste.

           Sjede na balkonu i srču kahvu iz fildžana.

           Ti si tada, prijateljice Tenaida, vodila literarnu sekciju i hvalila si me što sam ostao blizu psa i promatrao kako umire nedužna životinja.

           Ti si rekla da se mučne slike upijaju u našu svijest, pa sam tu ostao i gledao kako krv istječe iz rane. Dva dana kasnije uhićen je profesor Sofronijević, a njegova biblioteka, u kojoj su bile mahom religiozne knjige, bačena je na gradsko smetlište.

           Tamo smo krišom odlazili i spašavali knjige. Sjećaš li se kad smo na otpadu pronašli ortopedsku cipelu profesora Sofronijevića?

           Donijeli smo je u gimnaziju i stavili u profesorsku zbornicu. Ispaštao sam zbog te nestašnosti, a Zakir je priprijetio da će me odvesti u Hamam - javno kupatilo i tamo me poniziti. I sada dršćem pri pomisli na tu prijetnju.

           Zakir se tada pojavljivao s kožnim kačketom na glavi i lovačkom puškom o ramenu; cijev je uvijek bila nabijena i okrenuta nadolje. Satima je čekao u zasjedi i vrebao jarebice. Sjećaš li se kad je pogodio orla? Ponašao se kao da je srušio mrski mu simbol kraljevine. Izmjerio je raspon krila čudeći se:

           - Majko Božja, kolika su to krila!

           Prijateljice Tenaida, sada je Zakir bolestan, ali ništa nije zaboravio. Sjeća se kad nam je zaplijenio pisaći stroj da ne bismo tipkali nepodobne tekstove.

           „Profesor Sofronijević trovao je mladež, a njegova kuja bila je ruglo grada“

           to Zakir govori na bolesničkoj postelji. Sad vidi da je minulo nekih tridesetak i više žalosnih godina, ali vjeruje da će se odnekud pojaviti crno i zapušteno pseto. Često čuje lavež psa, katkad začepi uši, a jednom je glavnoj sestri rekao:

           - Vi na ovoj klinici držite paščad!

           Kako se u tvom snu javlja pas, prijateljice Tenaida?

           Na onaj uobičajeni način: av, av, av, ili drukčije.

           Ti si jednom napisala da se crni pas koji iščezne povremeno vraća kao priviđenje; da se sve što iščezava vraća i ponovno iščezava.

           Sjećaš li se kad sam dobio upalu pluća da sam buncao:

           - Gori pas!

           Ti si mi držala ruku na čelu, a mene je tresla groznica. Tada si mi pokazala dojku; zahvalan sam ti, prijateljice Tenaida, ta je slika nezaboravna.

           Sada čujem glas hodže Ahmeda, dopire kroz razbijeno okno, iz džamije, kao iz neke duboke jame. To je dubok glas koji poziva na ljubav.

           Jesmo li spremni, prijateljice Tenaida?

           Hmmmmm............

27.05.2019.

* Crtice iz Sarajevskih trolejbusa....

          Jutro u trolejbusu, punog pezionera, koji žure odnijeti nalaze mokrače i stolice u dom zdravlja, kao i veselih đaka, uđe malo pripiti, rođeni i stari Sarajlija , Mufid, Mufke legenda sa legendarnog Alipašina polja.

          - Vi što sjedite pozadi trolejbusa, ste papci najgore vrste.

          Pođe da padne, pa se jedva uhvati za štangu, pri tom se nasloni drsko na gospođu plave punđe i povečih grudi. Ona ga gurnu od sebe uz povika:

          - Mrššššš đubre pijano

          Opet Mufke zagalami:

          - Vi sa desne strane, ste seljaci kakvije ovaj grad nije vidjeo, smrdite na balegu i konjski prdež.

          Masa se ustalasa, pogotovu što već iznervirani vozač, izbjegavajuči silne rupe i šahtove, naglo prikočio. Neko iz mase povika.

          - Gon’te ovo đubre sa trolejbusa.

          Gospođa sa crnim šeširom podrignu i reče:

          - Kakva se stoka voza gradskim prevozom. Fuuuuuuj, šufer obustavi i iščeraj govna van.

          Mufke obrisa rukavom nos i prodera se:

          - Vi sa lijeve strane ste najobičnija stoka, hajvan, vidi ovoga starog, žvakačom zalijepio protezu a crven u licu, jer “ispušća” prdež iz gaća, pa da ga ko ne ufati na djelu, ukeketio se.

          Odjednom se začu škripa i naglo kočenje. Masa koja je stajale, fatali su se za štange, mnogi su popadali na pod, a gosppođe do vozača na prvom sjedištu, sletila je skroz doljam do vrata, krvavog lica tražila je protezu, na koju nespretno stade vožać Hilmo, koji se pritom gromoglasno prodera:

          - Dosta majmune, mr'šššššš van iz vozila, da te ja šćangom ne počešem po leđima, jesi li čuo.

          Mufke se dreknu i nadjača žamor kao i jauke nakon kočenja.

          - E hebiga majstore sada ih sve izmješa…..

          Hmmmmm……………..

17.05.2019.

* Kasno svitanje...

Bio je stariji momak.

Srebrenkasata boja uvelike mu je osvajala kosu, i to sa donje strane prema gore. Dugo godina je već sam. Zadnju vezu imao je negdje pred samo polaganje mature u gimnaziji.

Okoštao je već. Majka, dok je bila živa, svakodnevno mu je govorila:


     - Sine, ženi se, ostat ćeš mi sam?


 Nije se osvrtao na to. Uvjek je imao spreman odgovor materi, a i drugim koji su mu slično govorili:

Kada „pukne“ puknut će i ja ću se oženiti, kako je suđeno tako će i biti. Mnogi dobronamjerni su mu govorili:

Potegni malo i Ti, pa će pući ranije. Ubrzaj sudbinu.

    A onda , sasvim iznenada, kako to i biva u svim dobrim ljubavnim pričama, u njegov ulaz na 7-ci, na drugi sprat, useli se Ona. Kupila je stan, baš tu. Vrata preko puta njegovog stana. A samo su dva stana na spratu.

Slučajnost, rekli bi neki, a on nije povjerovao baš u to. Prvo što je primjetio, dok su njoj adaptirali stan, on je dobio naprasnu želju da i svoj uredi, pa je čak dogovorio sa istim majstorima, da i njemu istovremenu „urede“ stan.

Vrijeme mu se beskonačno oteglo, dok su majstori njoj adaptirali stan. Mislio je „o bože kakvi su to dunđeri ?“, a dok mu je mati bila živa, nije dao da se ni saksija cvijeća pomakne, nervirala ga je i sama pomisao o „uređenju stana“, a sada?.

Konačno je došao i taj dan.

Uselila je se.

Došli su joj prijatelji. Virio je kroz „špijunku“ i brojao goste. Stalno je upoređivao broj muških i ženskih. Kada bi koji muški naišao, on bi ga dobro odmjerio, analizirao podrobno u kakvom je mogućem odnosu sa njegovom novom konom. Bilo je 6 ženskih i dva muška.

Da, ona bi mogla biti sam kao i ja , ovo su sigurno kolege sa posla, možda su došli sa svojim djevojkama. Znojio se, virio kroz „špijunku“, osluškivao svaki zvuk koji bi se probijao kroz vrata. Začudo bilo je vfeoma tiho.


Zašto? Obično bi se na „naselju“ pjevalo, plesalo i veselilo. Ovi su bili odveć tihi. Tišina ga je boljela. Pregrnuo je jaknu preko ramena, i onako u papučama, sletio do prodavnice koja je bila dva ulaza niže i radila je do ovo doba. Kupio je flašu vina, zamolio je da je umotaju i trkom se vratio nazad.

Rukom je zalizao kosu i stao pred njena vrata. Pošao je da pozvoni, ali „o bože nisam ostavio jaknu“ i uleti u stan, namirisa se ponovo, zagladi kosu i stade pred vrata, držao je dugo ruku na zvoni, ali nije pritisnuo taster. Znoji se. Šta da kaže, kada ona otvori.


Ništa mu pametno nije padalo na pamet. Vratio se u stan. Drhtao je, a onda važno pomisli „ma odoh da pozvonim, pa to je komšijski, upoznati se i predstaviti. Opet je stao pred vrata i stavio ruku na taster, ali nije pozvonio. Stajao je. U taj ćas vrata se otvoriše, zapljusnu ga miris dima i alkohola. Ona je stajala na vratima i sa čuđenjem ga gledala. Ispraćala je neke goste. Oduzeo mu se glas. Rukama je nešto gestikulirao.

- Trebali ste nešto? , pitala ga je.

Vječnost je prošla dok je čuo svoj vlastiti glas.


- Ja sam komšija prekoputa, pa sam pomislio da Vam poželim dobrodošlicu.,


pružio joj je umotanu flašu vina.

- O drago mi je. Ja sam Altijana, oprostite danas je to malo neuobičajeno, ali eto kada ste tu , uđite.

Drhtao je. Grlo mu je bilo suvo tako da je mislio ako pomakne jezik on će se raspršiti kao grumen prašine na vrelom ljetnom vjetru. Pomislio je:


- Šećer, nesretnik, sada me je napao i skočio.

- Ne hvala, ja samo onako, komšijski, nemojte se dati uznemiravati, budite sa svojim prijateljima. Doviđenja.

Začuđeno ga je gledala kakvom je brzinom zalupi svoja vrata umalo prste da ne prignječi.

   Uhvatio je sebe kako stalno izlazi i nešto „ko bajagi“ obavlja vani. Svakih 10 minuta istresa smeće, ide u prodavnicu, kupuje novine, nešto „zaboravlja“, pa se sa pola stubišta vraća u stan, pritom stalno gledajući u njena vrata.


Odlazi na posao tačno kada i ona. Ako začuje njena vrata, on spreman isti tren izlazi. Jednom je u brzini zaboravio i zatvoriti stan, pa je komšinica Đemila dežurala cijeli dan dok nije došao sa posla. Mislio je šta mu se to događa. Cijeli mu se život promjenio.

Slabo je i jeo. Poćeo je mršaviti, a srebrena boja je još jače napala njegovu kosu, napredujući prema tjemenu.

Vračajući se službenog puta, na aerodromu u Beču, sjeo je kod jednje „naše nane“, pitao je kako je i gdje ide. Ona mu je izvadila zvrk pite i dala mu je. A on je počeo prićati. Prićao je, da nije primjetio, kada su došli u Sarajevo. Ponudio se da nanu taksijem odveze do kuće, ona je odbila, čekaju je njeni, samo mu je na rastanku rekla:

- Sine, ti si zaljubljen, nepuštaj je ni za živu glavu.

Te noći dugo je razmišljao o nani i njenoj poruci. Shvatio je. Nana je bila u pravu ja je volim i to ću joj otvoreno reči.

    Sutra, nakon posla, u večernjim satima kada se pije podnevna kafa, pozvonio joj je. Stajao je pred njom kao malo djete koje je učinilo neku „zloću“.


Sve joj je rekao u jednom dahu. Ostali su dugo u noć i pričali.

Nakon dva mjeseca svojoj rodbini i prijateljima je objavio datum vjenčanja.

Njegovoj sreći nije bilo kraja.


Nakon ceremonije vjenčanja u restoranu gdje su slavili pojavio se ON.


Ona je poblijedila, malaksalo je sjela u stolicu i tupo gledala u jednu tačku.

Kod kuće, nakon svadbe, pitao je o čemu se radi. Sve mu je priznala. Voljela je drugog. Udala se za njega samo da mu se osveti. On je naletio baš u pravo vrijeme da joj pomogne, ali ni ona nije mislila da će doći dovde.

Šutio je dugo, dugo, naslonjen u naslonjaču kraj upaljenog TV aparata. Ujutro ćemo razgovarati, sada lezi.

Usta su joj bila gorka.

Ujutro joj je rekao:

- Ja sam ozbiljan čovjek i žao mi je što sam postao dio tvoje „dječije“ igre koja nema smisla. Donio sam odluku i ovako ćemo učiniti“, progutao je gutljaj vode, grlo mu se nenormalno sušilo.

- Rastavit ćemo se, ali ne odmah, želim Te zaštiti kao ženu, svu ću krivicu preuzeti na sebe. Živjet ćemo u stanu tri mjeseca, glumiti normalan brak, obavljat ćemo prema drugim naše bračne obaveze, glede prijatelja i rodbine, a onda nakon tri mjeseca, ćemo se razvesti. Prihvataš li ovakav plan?

- Da Ti kažem da mi je žao, nevrijedi, prihvatam sve što kažeš, mogu ja preći u svoj stan.

- Ne , nikako, živit ćemo u mom stanu kao normalan bračni par, stim što ću ja spavati ovdje na ležaju u kuhinji, a ti u spavačoj sobi. Tri mjeseca nije dugo.

Dani su prolazili, neočekivano brzo.

Prošla su dva i po mjeseca. Dan rastave neumitno se bliži. Cijelo vrijeme ga je iz prikrajka posmatrala. Pratila je svaki njegov potez. Čudila se kako jedan muškarac može biti tako pažljiv, uredan i temeljit, a da pri tome ne stvara pritisak kod drugih osoba oko sebe.


Uvjek elegantan i dotjeran , u bilo koje doba dana, umjeren u svemu kada bi išli prijateljima, kumovima ili rodbini u posjetu. Nečujan za jednog muškarca kada je u sobi. Imala je dva brata i jako je dobro znala kako je to živjeti sa muškima u kući. Pratila mu je svaki korak.

Tu večer nije ga bilo do kasno u kući. Išla je kroz kuću nervozno od prozora do prozora. Išćekivala ga je. Hvatala je panika. Nazvala mu je kolegu sa posla, iako je znala da će se ljutiti, jer joj je to izričito zabranio. Nije mogla više. Kolega je rekao:

-Zar ti niko nije javio, o bože, Samir je u bolnici, hvala bogu prošla je kriza. Na intenzivnoj je njezi. Nisu te htjeli sigurno uznemiravati.“


Sjela je na pod a suze su je zalile. Osjetila je slabost.


Onesvjetila se.


Kada je došla sebi bila je u vozilu Hitne pomoći, a doktorica joj je govorila:

- Samo polako , nebojte se, dišite duboko, sve je u redu.

Dok je u nesvjesti bila , na vrata je doša Đevad, kolega sa posla sa ženom, da je utješe, kada se nije javljala , pozvali su Hitnu, policiju i vatrogasce i razvali vrata.

Još jedan dan je ostao do isteka tri mjeseca i njihovog razvoda. Bio je divan majski dan, sunce sija sa neba u svom punom sjaju. Njih dvoje , ogrnuti plavim bolničkim kaputima, sjede na klupi bolničkog parka.

- Sutra si Altijana slobodna, ja sam javio mom advokatu da sve obavi u najkračem roku, ja sam ispunio svoju obavezu.

- Da li sam Ti stvarno bila samo „obaveza“ u životu?

- To sada nije više važno , Altijana, važno je da možeš nastaviti svoj život tamo gdje je i stao, čista, bez mrlje, a to je važno, jeli tako.


- Ne, neeeeeeeee,


Kriknula je iz sveg glasa.


Svi u parku su se okrenuli ka njima. I on se je iznenadio i podobro se odmače od nje, nije shvatao šta se desi.

- Samire, volim Te više od sebe. Na početku si bio bio samo „moj alat“ da drugom nanesem bol, koja je meni nedugo prije nanešena, ali onda sam shvatila da si Ti ono sve što sam u životu željela i ćemu sam se cijeli život nadala. Volim te.

- Spremala sam se neku večer da ti sve priznam i da kleknem pred tebe i da Te zamolim za oprost. Ali desilo se to i sada ti to govorim. Zar nisi, Altijana, vidjela kako propadam, kako se topim pred Tvojim očima?

- Vidjela sam ali nisam imala hrabrosti da ti to kažem.

Šutio je,dugo, a onda iz đepa izvadio je jedan papir na kome je pisalo:


               Iznemogao sam od želje,

Da te zagrlim,
Da te poljubim,
Da ti kose mrsim...


Bojim se draga da će mi,
Ostati to ,
Samo pusta želja,
Moja draga, živote moj...

Ne neće, nepuštam te je nigdje, moj si.

Glava mu samo klunu na grudi.

Bolan krik razliježe se parkom bolnice......

Hmmm.......................

13.05.2019.

* Kakvi smo to ljudi postali....

Katastrofa u Bosni

(po Junuzu Jetulahoviću)


Nekadašnji rudar Zeničkih rudnika, udarnik mnogih akcija, nosilac dvije medalje za rad, imao je kuću negdje na dalekoj periferiji Nemile.


Kuća, zarađena od komaratskog hljeba, ćerpićara, živim krećem krećena svake godine, opojasana mirisnim ružama koje je gajila njegova lijepa Ševala.


Kuća mu je bila na osami i na strmini vjekovnog sela. Kraj kuće je imao poveći stogodišnji dud, ispod koga je napravio sto i stolice kako bi povazdan mogao gledati u pravcu Zenice i svojih rudnika.


Obolio je na poslu.


Gušio ga je teški kašalj. Uvjek je u ruci držao veću maramicu, kojom bi pokrivao svoje lice da se manje čuje kako kašlje.


Kiša je padala i padala. Virio je kroz male prozore i pitao se dokle će.


A onda! Škripa i pucanje. Snaha Senada ga je izvela iz kuće i dok je zadihan borio se da dođe do daha od teškog kašlja, ću komšiju Salema kako reče:


- Eeeeh ljudi ode mast u propast.


Okrenu se preko ramena, nema kuće.


Kako to može biti, pomisli. Nema je.


Nestala.


Pa nije golub pa da netragom nestane. Ali kuće nema. Ostala je samo stara prazna štala.


Hvala bogu niko nije nastradao.


Za par dana pred njegovu štalu, koja je ostala jedina čitava u selu , dođoše kamioni i kombiji.


Na čelu kolone humanitarne pomoći našli su se neki njegovi rođaci iz inostranstva i Sarajeva.


- Zar si ti još živ Junuze, a vidi matereti Sakibe, partizan još živ nije crko.


Ostaviše neke stvari tu kraj njega  sa kamiona i pođoše skidati neke pakete, okupi se gomila naroda, pođoše grabiti i nositi sve do čega su se dokopali.


Gledao je i čudio se.


Zvao je nekoliko puta i konačno mu se javi Hamić, sestrić, i pita ga Junuz:


- Hame, tako ti dragog boga,  imali ba tamo đe u tijem kesama što si donio ona pumpica, ostala mi u kući, nisam je uspio iznijeti, nemogu ba disati, guši me, pomozi mi tako ti boga.


- Što nijesi ponijo sa sobom, ja dolazim iz Diseldorfa, da ti ja donosim pumpicu, zašta ti glava služi, jadan bio.


Kašljao je krv.


U prvi sumrak pokupiše se, pošto su se slikali, da mogu pokazati tamo u inostranstvu kako su humani. Đevad, od svastike mu sin, u prolazu mu reče:


- Junuzaga vidiš mi u dijaspori mislimo na vas.  Sevap je svome pomoći. Bog dragi će nagraditi svakoga ko pomogne drugom čovjeku bez obzira na vjeru i naciju. Ostaj mi u zdravlju. Vidimo se naljeto, ako ti dragi bog da, da poživiš.


Dugo je gledao za njima, sve dok im svjetla ne zamakoše za gaj Alije Kadribašića, na putu ka Zenici.


- Babo, hajmo polahko, namjestila sam ti gore na štali pored nas, lezi zahladnilo je“, reče mu snaha Senada i uze ga ispod ruke i povede u štalu.


Hmmmmm......

06.05.2019.

* Ispovjest Beće Guzmana.....

„ Moje suze, dok se slivaju niz obraze, svake noći, su kapi u moru. Plačući često doćekam zoru. Tuga se zavukla u srce moje jer život koji sam kao dječarac želio i kroz život se trudio proći bude na njegovom putu, više ne postoji.“

Ovim riječima širokom auditorijumu, kraj Murćine kahve, na raskrižju šest bezimenih ulica, jednog Sarajevskog prigradskog naselja, obratio se Bećo, Idrizov, Guzman.

Bećo, Idrizov, Guzman, orator lijepe rijeći i beskonačnog govorništva, dežurni filosof naselja, evidentičar zbivanja i događaja kao i najpouzdnija osoba, od koje ćete 'iz prve ruke' saznati šta je trenutno aktuelno u naselju.

Mnogi, njemu bliski, ljudi su sa ponosom isticali 'prave dobre odnose i bratsku ljubav sa njim', a žene su se utrkivale koja će ga obradovati sa što boljom pitom i halvom.

Ako se pomisli da su ga istinski voljele, griješe, pokušavale su ga 'potkupiti da zaveže labrnju i šta o njime ne iznese u javnost'. Neki su pokušavali skinuti noću šaht sa ulice, da kada bih se vraćao sa cjelovečernjeg filosofiranja i iznošenja svoje akademske istine, koja (po njemu) oslobađa ljude od grijeha, nebi li upao u njega i slomio vrat.

Jednom umalo nisu i uspjeli.

Nije on oduvjek bio gad i lopinaš. Imao je on, doduše kratka, razdoblja u kojima se isticao osječaj za poštenje i kada bi se nazirali zraci neke, doduše čudne, nježnosti.

Kao mlad dečko, sa nekih 30-tak godina, upoznao je jednu djevojku, iz daleke mu Hercegovine, pokraj grada Gacka. Zaljubio se tako snažno, da se i danas sa nevjericom prića o tome, da je nakon uspješnog filosofiranja i govorništva u, tada čuvenoj kafani 'Kod Mehe' na Sedreniku, poviš Podhrastova, od jednog dobro pripitog gastarbajtera iz Duselldorfa, dobio jagnjeću plećku sa kožicom reš prepećenom. E on je tada u znak ljubavi Zejni (tako se zvala) ponudio da prva 'ćopne' malko kožice.

Prihvatila je i 'malo kusnula, kolko da uprlja zubiće'. Kada je veza postala ozbiljnija došla je i prva 'velika i nepremostiva' uvreda. Ona mu je postavila ultimatum:

- Ako h'oš samnom izilaziti najdi sebi posao i to hitno, ako su ti namjere iskrene i poštene?

Takav bezobrazluk nije moga odtrpiti, odmah se sjurio u Mehinu kafanu i tu naricao iz svog glasa, tako da ga je jadni Meho toljagom umlatio i išćerao iz kafane.

Od tog vremena on svaki dan prepričava svoju ogromnu ljubav riječima:

- Onakav komad reš pečena kožice ona pokusa i meni kaže da radim, a ko će filosofirati narodu u mahali???

Samo sada su došla neka druga vremena, narod 'okokuzio', pa ne haje baš puno za njegovu poeziju i govorništvo.

Ogrnuo je kaputić preko leđa i zapjevao promuklim glasom:

Ako nekada poželiš
da me vidiš
ili da čuješ moj glas
nemoj, nemoj
ti si mrtva za mene.

Ako je nekada Bog
stvorio dobar par
taj par bili smo mi
Bog ti da, djavo uzima
ti si mrtva za mene.

Ja živim sam, ja zivim sam
ja živim sam kako umijem i znam
ostavi me, ostavi me
ostavi me sada je kasno za sve.

Tiho prolaze dani
vrijeme nosi sve
i tebe i mene i naše stare sne
davno si otišla ti, prokleta neka si...

Hmmm...................


23.04.2019.

* Moje staze...

Koračamo stazom,
Već dobrano utabanom,
Tuga, moja druga, i ja...

Leptir bijeli,
Sleti mi na dlan,
Da se odmori...

Na krilu,
Malenom i mekanom,
Poruku pročitah...

Da požurim,
Na stazi nekoj,
Meni tako dalekoj...

Još jedna tuga,
Korake broji,
Mene čeka...

Da se tuge dvije,
Sastanu opet,
Da potom nestanu...

Radost u oku da zablista,
Da zamiriše ljubav,
Ona prava kao suza čista...

Hmmmm.............

12.04.2019.

* Ljubav u Aprilu....

Psi se šuljaju ispod starog drveta. Kraj otvorenog prozora je hladno. Puše vjetar i u talasima nanosi kapi kiše na njeno blijedo lice.


Protječu sati u iščekivanju telefonskog poziva.


Strah od svega.


Pojava autobusa na lokalnom autobuskom stajalištu, samo se jedan dedo povija se na vjetru, pridržava klobuk.


Potištenost je cjelovita.


Mučan osjećaj. Teške djevojačke misli. Ispisuje na papiriću:

Kapljica sitna pada,
sjaji, blista,
polako kao suza,
kao boja slikarskog kista...

Okrugla, sjajna,
pada,
mala kap odskoči,
rasprši se...

U moru ostalih kapi,
jezero modro duboko,
zagrli suze moje kap,
O hvala ti, hvala ti....

Jezero moje,
po sto puta hvala,
što si uvjek tu,
da zagrliš suze moje kap...

Nesretna Samra u iščekivanju Hazbe , mladog drčnog lole iz prigradskog naselja, ovih neveselih, kišnih dana.....

Hmmmm.................


Stariji postovi

<< 07/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031