Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


05.11.2018.

* Komšijski razgovori...


Na stubištu zgrade u ulici Salema Klepe 79-c, mlađani Hikmet srete ostarjelog komšiju Hakiju Šipćicu, zvanog Šćap, i pozdravi ga kulturno:

- Dobro jutro komšija, kako zdravlje jutros?

- Eh , moj sinko, nejma se tu šta pričati. Sve je već rečeno. Onako valja rijeti a ja ćuh jučer u kombiju za neku Almasa-hanumu gore sa Širokaće, iz Žagrića, koja znade nekog Ševala Kupusovića, inaće zvanog Tokmak, koji je prodao tri prazne drvene kace za šljivu nekom Junuzu, iz Kobilice, kraj Visokog, a ovaj je imao svastiku neku Đevahiru, koja je živjela sa nekim Ruždijom Blagovćaninom, iz donje Jošanice, a on je radio u Autoprevozu iz Mostara, poslovna jedinica Ilijaš, ...

Poćeša se po glavi, ispod vunene kape pa upita:

- Uhhhh dokle dojdoh?

Zamisli se i onako nervozno promrlja kroz stisnute zube:

- Nego , bogati šta me ono ti pita?

- Ništa, vala moj komšija, ostani mi u zdravlju...

- Aaaa, omladine danas nejmaju vremena ni da te saslušaju...

Hmmm...............

24.10.2018.

• Znaš li da tebi pišem...

Danas ja tako želim,
Suncu u mom oku,
Dodati pogled,
Sunca iz oka tvog...

Osmijehom mojim,
Zagrliti osmjeh tvoj,
Danas želim imati,
Jedan poseban dan...

Svom snagom u sebi,
Zagrliti snagu u tebi,
Dvije naše snage,
Stopiti u jednu ljubav...

Ja i ti,
U vrtlogu života,
Na stanici,
Za beskonaćnost...

Ja i ti,
U vrtlogu,
Moje mašte,
Zajedno na putu za dalje...

Hmmmm..............

15.10.2018.

* Kada bih te sreo...

Ako te nekada sretnem,
Ili ako te sretnem uopće,
Da li ćeš me moći prepoznati,
Osmijehom svojim, po obrazu dodirnuti...

Bojim se, ako tada bude dan,
Ostati ćeš i ti meni neznana.
Samo mjesečinom sjajnom,
Naviknuo sam, gledati ti lice...

Zbog toga, ponekada sebi,
Dozvolim stih,
Malo drugačiji od drugih,
Ali opet moj, prepoznatljivo, tih...

Stihove tople,
I jutros iz njedara,
Po ovoj neumornoj kišici,
Suznih očiju ti, pišem...

Odsutan od stvarnosti,
Očiju snenih,
Dušom nemirnom, sanjam,
Sanjam da sam pjesnik...

A ti, moja muza,
Ostanem tako, neko vrijeme,
Nemirno...miran...,
Puštam vreloj kafi, da mi nepce dira...
Hmmmm..........

10.10.2018.

* Lončić pečenih kestena.....


Sa rukama na leđima sklopljenim i među prstima papirićem zgužvanim, skoro raspadnutim od silnog previjanja i valjanja, u predvečerje, zamišljen šeta obalom rijeke Miljacke Muharem Muha Bećirević.

Visoko podignut okovratnik skoro povezan sa nekim crnim šeširom na glavi i tamne naočale, skoro su sakrivale lice. Ko god ga je, od prolaznika, pogledao u lice stekao je dojam da se čovjek pokušava sakriti. Zamišljen je i razgovara sam sa sobom.

„Volim jesen. To mi je jedno od najdražih godišnjih doba. Volim ja i ljeto, vrućine, užurbanost, planiranje i pripreme za more, ispijanje kafe na terasama, ... ali jesen je ta, koja na kraju donosi onaj smiraj, mir, opuštanje.

Naravno mislim na suhu, sunčanu jesen, ili kako je drugačije zovu Miholjsko ljeto. I dok držim ruke u džepovima, lijeno vučem nogu za nogom kroz suho opalo lišće, i pustim da me ponesu davna sjećanja.

Tu i tamo pokupim koji kesten. Kažu da donosi sreću. Znao sam tako u osnovnoj, ispred škole, uzeti par kestenova i nositi ih sa sobom u jakni, a neke bih poklonio svojoj majci, koja je bolovala od proširenih vena, a divlji kesten sa rakijom lozom značajno bi ublažavao tu bol. Majkin osmjeh bi mi bila največa sreća.

Dok šetam gradom, tu na uglu, kao i svake godine, stariji čovjek prodaje pečene kestene.

A ja? Tako bi ih kupio i svoje promrzle prste na njima ugrijao.

Ahhhh kako nekada male i naizgled beznačajne želje se ćine nemogućim.“ Zastao je kraj starijeg čovjek koji prodaje pečene kestene i iz daljine gledao kako on žustro onom lopaticom prelazi preko kamare kestena, koji pri svakom njegovom zamahu lopaticom, pucketaju i vesele iskrice žari raspršuju se okolnim vazduhom, šaljući taj tako divan miris, koji vabi i sline na usta tjera.

Uhvati ga lagana drhtavica.

Sjede na obližnju klupu, prekrsti ruke na prsima i zakova pogled na one kestene. U duši mu se pomješaše osječaji. Na trenutak nije bio svjestan stvarnosti. Nije primjetio, a niti ćuo pitanje, da pored njega sjedoše dvije mlađe žene. Počeo je naglas opet recitovati...

Ona dolazi polako,
na prstima ulazi uz bregove,
promiče pored živica ,
puže kroz potoke...

Polako i niko je ne vidi,
Obiđe kukuruzišta,
penje se na voćke,
narumeni svaku jabuku redom...

A šljive oboji u plavo kao nebo,
Najprije oboji lišće u žuto,
potom u rumeno,
dabi list po list spuštala na tlo...

Onda,
više ne ide na prstima ,
nego se razigra,
raspjeva, skače i vrišti...

Dvije mlađe dame začuđeno su ga gledale, zatim su se pogledale i slegnule ramenima kao da su htjele reči:

- Ah moj brate, stariji ljudi, poludili, vidi ga sam prića sa sobom, bože mili spasi ga.

Prenu se. Kao da je razumio njihov nijemi pogled upučen jedna prema drugoj. Podigao se i rukom dotakao obod šešira, lagano se naklonio i krenuo dalje. Gledale su ga nijemo.

Prošao je iza starijeg čovjeka koji prodaje pečene kestene i sjeo na drugu klupu. Pogled nije skidao sa kazana u kome su se pekli kesteni. Kako je želio jedan lončić. Mislio je da bi mogao odmah umrijeti i da nebih žalio za to, samo da mu je jedan lončić.

Sjetio se svoje mladosti. Sjetio se svoje majke, koja bi se vratila sa ćesme, koja je bila dolje negdje na kraju ulice i na kojoj su sve žene iz mahale ispirale veš. Kada bi ušla u kuću prvo bi njega zvala i stavljala mu svoje promrzle prste u kosu i energično ih trljala, kako bi ih ugrijala.

Znala bi od studeni plakati. A on bi joj tada vadio iz šporeta tepsiju pečenih kestena. Volila je taj njegov potez, i uvjek kada bi se ugrijala, privijala bi ga na svoje grudi, ljubeći ga po glavi. Mogao je i sada osjetiti toplinu njenih suza, koje su padale po njegovoj glavi.

Eh ta jesen. Počeo je opet na glas recitovati.

Jedva čekam,
kaput na sebe,
navući,
Ruke u džepove zavući...

Potražiti izgubljeno,
nikada više ne pronađeno,
U rubove postave,
zašiveno...

Rašiti i ponovno zašiti,

I tako povremeno,
sebi činiti posla,
Šta mogu kad meni,
snova nikad nije dosta...

Čuo se zvuk zvona sa crkve na Marijin Dvoru. Tgnuo se. Bilo je deset uvečer. Podigao se i krenuo kući po svoju jeftinu redovnu porciju lijekova, koje pije a stanje mu se ne popravlja, samo slabi svakim danom sve više. Okrenuo se na starijeg čovjeka koji prodaje pečene kestene kao da mu je htio reči:

- Uhhh...Oprostite, tako bih rado kupio jedan lončić tih kestena............

Hmmmmmm..................

26.09.2018.

* Sjetna jesenja noć...

Kada jedog dana, nakon dugog puta,
stanemo, osvrnemo se oko sebe...

Zapitat ćemo se, jeli to bila naša ruta,
Ili je bio jedan nedosanjan san...

Koji srećemo kod drugih skoro svaki dan.
I pusti me da plačem sam...

Kako sam i živio, sam, sveg života,
Unatoč tebi, draga moja....

Unatoč tebi,
I u prkos samom sebi...

Hmmmmmmm.............

09.09.2018.

• Jesen stiže i šetnice su oživjele....


„Ako te izgubim sada,
Bojim se da tada,
neću nikada nači sebe...“

Ovim riječima, na jednoj skrovitoj klupi glavne šetnice na Dobrinji, obratio se svojoj „prijateljici“ Zejneb – hanumi, uvaženi pjesnik, filosof i narodni tribun sa ulaza 14, treće zgrade iznad bivše „Jugoplastike“, Mulajunusovich Behrudin, zvani Lita.

Gospođa Zejneba, zacrvenivši se pred konom Mukelefom sa sedmice ulza, drsko odgovori:

- „Psina jedna, zaboravio bi ti mene da nije moje šerpe i kašike. Kenjac, dabi'li kenjac jedan. Kako ga samo nije stid vako govorit, pogotovo na ulici, da me ko čuje mati mila....“

Pokušao joj je kasnije objasniti, da joj je samo pred drugaricom

- „Hotijo pružiti kompliment... i da žali za nesporazum.“

Čuli su se neki „nesuvisli“ zvuci i pljuskanje a onda vrlo glasno:

- „Vračaj ključeve od stane, zapamtit ćeš kada češ pokusati vruću čorbu, pašće jedno“

Pa ti budni „Kulturan“ eeee moj brate.

Ispričao uvaženi Bido Pidovich teoretičar, fizičar i konceptualni umjetnik Dobrinje,

Hmmmm.......

15.08.2018.

* Priće iz nekadašnjih vlakova...


Došao sam na kolodvor dva sata ranije; bio sam uznemiren zbog putovanja. To je moj drugi odlazak na more; ondje me čeka Jasmina, s njom ću provesti nekoliko dana odmora.

Prošle noći budio sam se više puta i pogledavao na sat. Opet sam sanjao da mi bježi vlak, možda sam zato i poranio i stigao na kolodvor oko devet navečer, a vlak polazi tačno u jedanaest. Nekoliko puta provjerio sam svoju kartu i rezervaciju mjesta, a onda bezbrižno hodao duž perona, zastajkivao ispod svakog kolodvorskog sata i po dvije-tri minute zurio čekajući da se kazaljke pomaknu.

Zadržavao sam se ispred trafike, htio sam kupiti džepni nožić, imao je sedefne korice, iako doista nisam znao što će mi. Najzad sam ušao u zadimljeni bife i naslonio se uz visoki fiksirani stalak, a torbu sam spustio kraj nogu.

Sve vrijeme promatrao me pijanac, mršav i pogrbljen, s ogrebotinama na licu. Na sebi je imao dugačku kabanicu, a ispod nje zamašćen i ofucan mantil. Nogavice su mu bile mokre; zasigurno se bješe upišao? Pio je pivo.

Cerio se prema meni pokazujući desni u kojima su se klimali zubi. To ga je zabavljalo pa se smijao samom sebi i namigivao mi.

Onda je prišao i rekao:

- Nemaš potez, prijatelju! Ti si čovjek koji ne može spavati stojeći. Znaš li ti kuda mi svi bauljamo?

- Svatko na svoju stranu, rekoh mu.

- Ne, momče, griješiš. Svi bauljamo na istu stranu, prema smrti. I svatko hoće da ugrabi svoju parcelu. Svatko se otima za komad vječnosti. A to što smo mi sićušne buhe-skočibuhe, to je već druga stvar. Može li jedno pivo?

- Može, rekoh.

Naručio sam mu pivo i otišao. Iskezio se prema meni i opet mi pokazao one klimave zube, koji su izvirivali iza grozdova žutih fistula, od kojih me je hvatala jeza, da slučajno ne pukne koja.

Ušao sam u vlak najmanje pola sata prije polaska. U kupeu sam zatekao omanjeg čovjeka sa ženom i jednim deranom krupnih radoznalih očiju ispod plavih šiški, sjedio kraj prozora i prekapao stvari tako usplahireno kao da je izgubio važan dokument. Smirio se tek kad je izvukao bocu umotanu u mekan i proziran papir. Zgužvao je taj ovitak i bacio ga pod sjedalicu. Bocu je držao u rukama, a etiketu calvados Bushel dugo je gledao i čitao kao kakav tajanstven tekst. Smirio se ispunjen nekim blaženstvom i poljubio bocu.

Gospođa me je dobro odmjerila kada sam stavljao svoj kofer na gornju policu kupea. Kada sam sjeo na svoje mjesto tik do vrata u suprotnom smjeru vožnje, iako sam molio na biletarnici da mi daju rezervaciju na sjedalo u smjeru vožnje, pravdajući se da mi je uvjek muka kada sam leđima okrenut smjeru vožnje. Ali sada je kasno, uzeo sam novine i počeo ih prelistavati dok vlak ne krene.

Gospođa se podiže i spusti ogroman ceker kraj sebe i pođe vaditi nešto umotano u masne novine. Na mali stolčić kraj prozora otvori največi smotuljak u kome je bilo pećeno pile, razgrnu one masne novina i izlomi energično rukom hljeb i poreda ga kraj pileta. Zarovi se opet u ceker i izvadi nekoliko glavica luka crvenog i bijelog. Udari šakom po glavici tako snažno da me na trenutak uplašila. Potom izvadi tuce tvrdo kuhanih jaja koja pođe guliti i bacati ljuske po podu. Začuđeno sam je pogledao a ona mi odgovori:

- Očistit ću kada se jede, ne gladaj đaba...

Pogledao sam na sat i vidim još petnaestak minuta do polaska a oni već jedu, bacaju kosti po podu. Gospodin bi se povremeno okrenuo prema prozoru i iz unutrašnjeg đepa naginjao flašu da bi poslije podrignuo i štucao. Mali deran, sav masan, brisao je ruke o štof kojim je sjedalica bila presvučena.

Opet sam pogledao na sat, još pet minuta do polaska a oni već jeli, štucaju i iz flaše peru ruke.

Digao sam se dohvatio svoj kofer i izašao iz vlaka. Na obližnjoj trafici kupio sam dopisnicu i napisao kratko:

- Oprosti Jasmina, nisam mogao Ti doći....

Hmmmmm................

31.07.2018.

• Erotska priča Dobrinjskih lažova...



Pripovjeda lokalni filosof, ublehaš i kako sam kaže, najljepši čovjek na planeti i uokolo, Ragib Sifonović, zvani Ćoban na klupi Parka Priljateljstva okupljenoj omladini i mlađanim roditeljima:

"Večeras čuvam djecu u parku. Mlađani roditelji ižljegli sa bukadar djece i ja se usirćetio među njima. Čudno me gledaju ali ništa ne govore.

Na klupi do moje sjedi đukac, u kratkim hlaćicama, rašrenim rukama, tako da nitko nemože sjesti do njega.

Ispred njega, mlađana mamica, inaće Tim Leader u nekoj firmi, razabirem da je u ranijoj firmi bila PR menađer za ljudske resurse (možda kontam nisu imali hajvana).

Na sebi je imala neku lepršavu haljinu, sa izrazito naprednim dekolteom, ispod koga su se nazirale grudi.

Moje iskusno oko ocijeni na brzaka, da stanovita dama ima „ono baš taman“ sikice (grudi), ne odveć velike, taman tolike, kada bih ja jamio šakurinom svojom, bilo bi da malkice iscuri kroz prste, ne odveć.

Bile su blago podignute uvis a kraj su joj ukrašavale „malkice“ poveće , tamno smeđe, bradavice koje su gledale gore negdje u nebesa kao da su kazivale :

„ako ih ko ne jami one će poletjeti u nebeske visine da se neki more biti anđeo š'njima poigra“

Haljina je bila kratka, taman po mome ukusu, a prozirnost na europskom nivou u skladu sa europskom kulturom i slobodama spolova.

Moje maštanje dok sam je gledao, kako đukcu do mene nešto objašnjava, onako lepršava i jedra, grubo i na bezobrazan način poremeti zveckanje metalnog novca.

Krajičkom oka sam vidio kako bljesnuše metalne novčanice u zelenu travu ispod klupe.

Tip se promeškolji, počeša ono grubo i muški sirovo, jajca, pri čemu se ponovo začu taj dražesni i uhu mili zvuk metalnih kovanica, usudim se pomisliti da su one največe od 5.oo KM.

Ekspres sam razradio taktiku kako da se domognem tih vlasnika tako lijepog i uhu ugodnog zvuka.

Jutros sam smazao na ćesrce po'šerpe grahanlije od preključer, računajući da blaga kiselost koju sam tim putem osjetio nepotiče od pokvarenosti (starinski „uzavreo grah“), nego sam mislio da je to vrsta graha. Cijeli dan imam kiselinu u ustima i strahovito nadimanje, tako da sam bio prisiljen zalijepiti štipaljku između guznih polutki kako bi olakšao pražnjenje crijevnog sustava.

To je dobra taktika da se tip otjera. Digao sam se i prošetao, čekajući da mi neko zauzme mjesto. Nisam dugo čekao pa sam prišao tipu sa onim standardnim:

- Oprostite jeli slobodno?

Kada sam sjeo nisam dugo čekao. Tip se diže a ja munjevito ruku u travu i gle čuda iskupih, što je njemu ispalo ravno 19.20 KM.

Evo me radostan spremam se za sutrašnju aktivnost na trgovištu Stup (auto pijaca).

Kontam, ako smažem desetku sa puno luka i gratis jogurtom, mogao bih investirati sebi u neku garderobu, a ako pretekne bogme da i uštedim.

Šta kontaš?"

Nasta galama i psovke među okupljenim. Neko se dreknu:

Šta si ti htio rijeti sa ovom pričom. Ti si budala jedna...

- Bilmez jašta , začu se kričav ženski glas.

Poletila je prvo pljuvačka, zatim plastične flaše vode a nedugo zatim nasta lomljava parkovskog mobilijara. Parkom se začu krištav glas neke žene:

- Tuku seeeee zovite paliciju.

Skoro će jutro kako se sve konačno smiri i utiša i do ušiju ponovo dorpije mili zvuk riječice Dobrinjke i pokoja vrana koja kreštavim glasom para tu smirujuću tišinu.

Hmmmm......................

14.07.2018.

* U mirisu jutra....


Otvoriš li jednom prozor,
Vjetar će zatvoriti stranice,
Pokušati ugasiti svijeću,
Otrgnuti iz srca sjećanja...

Dotakni me jednim trenutkom,
Tako željnog mira i tišine,
Ostavi tračak svjetlosti,
Dodirni me ljudskom toplinom...

Zagrli me žarkim bojama,
Plodnih polja i neba,
Zamiriši pokošenom travom,
I tek sazrelog žita...

U dahu rosnog jutra,
Daleka sjećanjia,
Zacaklila jedna sjajna,
I pomalo teška suza...

Hmmmmm................

07.07.2018.

* Priča o jednom čovjeku....


           Taj čovjek još sjedi u kafani Šetalište, tu se sklonio onako kako se beskućnik sklanja u tržni centar da bi se najprije malo zgrijao, a potom slušao glasove koji dopiru iz hola kuda se kreću posjetioci, jer ljudi se dozivaju i međusobno povezuju; nastoje održati neku zajednicu.

           Tko je taj tip?

           Sada prstima gnječi i valja slinac netom izvađen iz nosnice, oblikuje ga u lopticu i stavlja na nokat kažiprsta, a onda ga hitne prema staklu i tu ga zalijepi kao kakvu golemu muhoserinu.

            Oho, to sam vidio, ulovljen je, pa mu je neugodno, podvija rep, a oči iza dioptrije svakog trena sijevnu prema meni.

            Promatram ga tako kao da tražim objašnjenje tog postupka.

            On se osvrće, pokušava se osmjehnuti, ali ja se držim strogo. Ne opraštam mu taj prostački hitac govancetom u prozorsko staklo. Tip naglo ustane, složi novine, stavlja ih pod pazuh.

             Izlazeći iz kafane, dovikne:

              -    Imam pravo staviti tačku na razdoblje loše beskonačnosti!

              Tko je taj čovjek?

             Sada odlazi ulicom, gubi se u svjetini.

             Doista, ona grudica iz nosa, ona tačka na staklu označava jednu etapu njegova života.

             Uza sve, čovjek je ušao u moju priču.

             Hmmmm..............


Stariji postovi

<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930