Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


<
19.04.2018.

* Proljetne kiše...




Tako nedostaje mi vedro nebo,
Dodir zraka toplog sunca,
A i mjesec sjajni,
Obučen u moju želju, tajnu...

Opet, nedostaje mi,
Vesela jata ptica,
Dosta mi je gledat,
Mokra vrapčeva krila...

Proljeće je i sve se cvijeta,
Cvjetaju moje ciklame,
Ubrao sam, onako, dvije,
Ljubičice plave...

Kišne kapi odjekuju,
Svakim mojim jutrom,
Rominjaju, cijeli dan,
Noću mi slatku uspavanku nude...

Jutrom me iz sna bude,
A, meni tako nedostaje, nebo vedro,
Dodir sunca i sjajni mjesec,
Obučen u moju želju, tajnu...

Hmmmmmm......................

16.04.2018.

• Mladi Šaćko se zaljubio..




Govorio danas na verandi mladi Šaćko svojoj materi:

- Kako je lijepo mati, biti zaljubljen!?,

a ona dohvati se mašica i šljustri ga po gusici (zadnjici), koje ga pri tom uštinuše, i reće mu:

- Ovo je, moj Šaćko, ono što se uvjek doda na ljubav, da se što bolje primi i osjeti,

Hmmmm čudno bogami.....

-----------------------------------------------------------------------
Legenda: Mašice = pomoćni alat kod loženja peči na ugalj i drva (dvije savijene metalne šipke pa kada se dijete udari više boli kada te trake uštinu nego sam udarac), Veranda - terasa na kući sa obavezno dva retrovizora od autobusa postavljenih na suprotnim stranama da slučajno šta ne promakne na ulici,Šljustri - grubo udariti

10.04.2018.

* Kakvi smo ljudi...



Selim Kišnica, u svom mjestu znan kao Ćare, u ova turbulentna vremena zaposlen ispred grupe „farmera“ na čuvanju sitne stoke na obroncima ljutih bosanskih planina. Za svoj trud i rad dobivao je stan i hranu i neku siću za osnovne higijenske potrebe. Nije se žalio. Ostavljen od svih ovaj bivši istinski borac i invalid provodi dane u kretanju po bosanskim planinama, vidno pogrbljen.

Jednog sunčanog proljetnog dana sjedeći na obali malog planinskog potoka, štapom je kopao po pijesku, čineći kanale koje je odmah pokrivala voda sa novim nanosom pijeska. Pravio je razne likove i figure i mislio, koliko će koja da se održi pred brzim studenim potokom.

Kopajući tako, iskopa jedan veći, sjajni kamen. Opra ga i pogleda kroz njega u sunce. Boje su se preljevale i pravile spektar duginih boja. Znao je da je iznimno skupocjen, naprosto je to osjetio. Pomilovao ga je i stavio u svoju torbu sa hranom za taj dan.

Nakon par dana susreo je nekog čovjeka sa rancem na ramenima. Pozdravili su se. Stranac sjede kraj njega i požali mu se da se izgubio i da je planinar koji je izgubio svoju grupu, pa ako bi mu mogao pomoći da nađe put za grad bio bi mu zahvalan, pri tom ističući da je „on dole velika faca u gradu“, pa ako mu šta kada zatreba da mu se javi.

Bio je gladan pa Ćare izvadi iz torbe svoj komad sira za taj dan, sa parćetom ječmena hljeba i ponudi mu, a ovaj halapljivo pojede sve, faleći „dobru i zdravu seosku hranu“. Oku mu nije promakao kamen u Ćaretovoj torbi. Zamoli ga plaćnim glasom:

- Eh kada bi mi dao taj kamen da ga pokažem ženi, jer mi neće vjerovati da sam zalutao, misliće da sam otišao sa „kakvom ženskom“, a vidiš sam da nisam, molim te nije to ništa vrijedno, ti ćeš naći toga kolko hoćeš, daj mi tako ti boga.

Ćare to učini bez oklijevanja, izvadi iz torbe kamen i pruži mu ga.

Nije moga na licu sakriti ushičenje koje ga je obuzelo, pa brzo zgrabi ranac i skoro trčeći otrća od Ćareta. Mislio je:

„Ovo vrijedi cijelo bogatstvo, sada sam miran cijeli život, seljak nezna šta je to, što ga brzo prevari, mati mila“

Jesen se polako uvlaćila u bosanske planine, šarajući prekrasnim bojama, goru.

Sjedeći na kožici i gledajući dolje prema gradu, Ćare ugleda nekoga koji žuri gore prema njemu. Kada se približio njemu, vidje da je to onaj isti čovjek kome je dao kamen.

Nakon što ga je pozdravio i rukovao se sa njim, čovjek zadihan, sjede i iz njedara izvadi onaj kamen i dade ga Ćaretu govoreći:

- Razmislio sam, znam koliko je vrijedan ovaj dragi kamen, ali vraćam vam ga s nadom da ćete mi moći dati nešto jos vrijednije.

- A šta je to moj mladiću, što sada tražiš?

- Ako možete, dajte mi ono što vas je ponukalo da mi date ovaj vrijedan kamen.

Hmmmm.........

04.04.2018.

* Svježa sječanja na Olimpijadu '84-te....



Neku veće na haustoru, uglednog gradskog naselja Anex II, okupila se gomila omladine i među njima ostarjeli Đahid Kibović, u komšiluku poznatiji kao Klanfa, on naravno vodi glavnu riječ i prića omladini:

"kako je to nekada bilo":

"Moja raja, sječam se dobro, kao da je jučer bilo, za vrijeme Olimpijade u Sarajevu, daleke 1984 godine, mene se najave neki musafiri iz Švedske, Hoće ljudi da budu na olimpijskim igrama u Sarajevu, a znate mene, ja volim svijet neka ih samo neka dolaze.

Ženi ništa nisam rekao o kome se radi.

Jedno prijepodne, uoči samog početka igara, meni na vrata bahnuše milicioneri, pretražiše kuću i rekoše preko radio uređaja OK. U taj čas tik iza njih na vrata ulazi raširenih ruku ko drugi do Gustav I kralj Švedske sa ženom mu, tetkom i djecom.

Žena mu u ruci nosi tefsiju kadajifa, sa puno oraha maksuz spremljenih za naske.

E jesmo se ja i žena obradovali.

Elem sutradan ja ga izvedem malo na olimpijske planine na Jahorinu.

Kaže on:

- Hajde ba Klanfa da se malo skijamo,

- Ma hajmo, rekoh ja i mi ti se spustimo dole niz dolinu zvanu Praća.

Ii furamo ti mi, furamo, ja pogleda na sat, kada imaš šta vidjeti mi furamo 120 na sat.

Kontam gdje ćemo smotati, kad u taj čas pred nas iskrsnu pruga uskog kolosjeka, koja je vozila za Višegrad i na njoj voz pun raje.

Gledaju putnici, nas kroz prozor, kako jurimo.

Nas dvojica u toj frci, zafurali se pravo na voz i prolazimo tačno između dva vagona, koja jure ka Sarajevu niz brdo od Dovlića, kad ba' raja, možete misliti šta se desi?

- Šta, reci?

- Jeb...te istrća pred nas Đafer, kondukter i traži kartu!

- E, je..la ga karta, obruka me kod musafira a ja nejmam sitno.

- E, što ti možeš s.r.a.t.i. komšija...... ",

rekoše omladinci i razguliše paliti kontejnere (nova igra omladine u Sarajevu)

Hmmm......

______________________________________________________________________________ LEGENDA: Musafir = gost, Milicionar = policajac, Maksuz = specijalno,

27.03.2018.

* Ulomci dnevnika jedne Have...



Sunce se već uvelike poćelo polako spuštati na horizontu, pri ćemu je bojilo nebo purpurnim nijansama. Nakon toplog dana, slijedio je prohladan sumrak, praćen laganim vjetrićem sa obližnjih brda.

Napisala: Hava Kreštalica.

Sjedila je na klupi, sklepanoj do neke stare daske i ukopanoj u zemlju, pored klimavog stola. Iznad glave nadvio joj se stogodišni hrast sa neobično širokom krošnjom, koje je u ovo akšamsko doba davao veći mrak nego što je u stvari bio. U ruci je držala neku deblju svesku, koju je pritisnula sebi na grudi, da je naprosto bolilo, kao da je čuvala nešto najdragocjenije u životu. Po pogledu očiju, uperenih negdje u daljinu, moglo se razabrati da je u mislima negdje veoma daleko. Kako bi koje auto projurilo kraj kuće joj, od obljeska svjetala zasvjetlucala bi joj suza ispod oka kao sjajni biser. U svojim mislima čitala je stranicu po stranicu svog dnevnika:

17. marta, te daleke godine, u kući je bio veliki trvor. Mati je nadigla sve da se kuća okreći, sve da se izopire, ispegla i posloži – dolaze nam važni gosti, nisu zadugo bili, pa ih treba dočekati onako kako treba i kako je red u Čamćijaševića. Danas mi je 26-ti rođendan. Zar ću ovako moći slaviti, kada je u kući nered i galama. Dogovorila sam se sa mojom najboljom drugaricom Senadom da izađemo u disko jer će večeras biti gost, moj omiljeni pjevač, koga čekam već dugo, da vidim. Nekako sam umolila mater da odem na koncert, stim da joj sutra duplo radim. Jedva sam se uspjela oprati u obući da stignem na vrijeme. U Sali disko kluba gurala se silna svjetina. Jedva smo došle do nekog zida blizu bine odakle smo imale dobar pogled. Željela sam da ga vidim i da uživam u njegovim pjesmama, koje sam znala, sve napamet. Nekada, kada sam bila sama, pustila bi svoj glas i zapjevala. Mislim da nisam talentirana za pjesmu. Osjetila sam udarac u leđa, i jedva sam se zadržala na nogama zahvaljujući zidu na koji sam bila naslonjena, a nedugo zatim mokrinu po leđima. Bijesna sam se okrenula. Oći su nam se srele. Noge su mi zadrhtale i blaga nesvjestica me uhvati.

23. maja, Pišem mu pismo. Htjela bih napisati nešto obično a nesvakidašnje. Muka mi je od onih „otrcanih“ fraza tipa „noćas sam te sanjala....“ . Željela sam mu prenijeti svoje trenutno raspoloženje. Ma napisat ću mu samo jednostavno „da sam ga samo poželjela i da mi ova odvojenost sve više smeta“. Neznam kako da mu kažem, jednostavno, da mi sve više nedostaje, da postajem sve više ljubomorna. Noći mi postaju sve teže. Kako da mu to kažem, a da ne pomisli da sam previše „agresivna“.

6. jula, Radovala sam se odmoru. Preko pisama smo dogovorili da zajedno uzmemo odmor od 20. jula. Ja sam u firmi sve sredila, ali mi se on ne javlja. Postajem sve nervoznija. U glavi su mi sve ružnije misli i sumnje. Evo pišem mu drugo pismo, jer mi nije odgovorio već na tri pisma. Ozbiljno sumnjam.

21. jula, Iznenađena i ljuta sam bila kada sam ga ugledala na vratima kancelarije. Bio je blijeda ispijena lica. Neobrijana i neuredna izgleda. Žustro sam se podigla sa stolice i gotovo trčeći sam došla do njega bijesna. Zaboga kako izgleda, bruka me u firmi. Izgurala sam ga pred vrata i zalupila ih iza sebe. Rekla sam mu da sada nemam vremena, da radim do 17.oo sati i neka me sačeka u obližnjem kafiću, naravno ako se ne žuri. Pognute glave, bez i jedne riječi, okrenuo se i otišao. Radila sam, ali nisam prestala misliti. Kakvu mi je gadost sada pripremio. Poslije radnog vremena došla sam u kafić, bez neke nade da ču ga tu zateći. Bio je tu. Pitala sam ga drsko:

„Hajde iznesi još jednu svoju laž!“.

Šutio je, a bijes u meni je rasla. Konačno je progovorio:

„Dušo, teško mi je da Ti kažem ovo.“, zašutio je i onda glasno proguta pljuvačku, pa nastavi:

„19. Jula poginuli su mi roditelji u saobračajnoj nesreći. Pomeo ih je sa ceste neki šleper. Nisam mogao da ti se javim“

U ušima mi je počelo šumiti. Jedva sam došla do daha, a onda bijesno i besomučno sam ga počela udarati po grudima:

„Zašto mi nisi javio, zašto, ko sam Ti ja u životu?“

„Ti si mi sve što mi je ostalo, neznam zašto, želio sam možda da te zaštitim, neznam“

Plakali smo dugo te noći zajedno kao dva posljednja čovjeka na ovom dunjaluku.

4. septembar, Danas smo izabrali vjenčanicu. On je sjedio ispred radnje, a ja sam sa majkom birala. Poslije sam otišla do jedne firme da obavim razgovor o zaposlenju.

11. oktobar, Danas je veliki dan za mene. Za božije čudo nisam imala tremu. Treperim od uzbuđenja. Na momente, prosto ne mogu vjerovati da mi se ostvaruje san. Dobila sam čovjeka, kakvog sam oduvjek željela, čovjeka koji je spreman uvjek biti tiho, nenametljivo, dio mog života.

29. novembra, Danas sam prvi radni dan u novoj firmi. Dobila sam predivnu kancelariju, sa pogledom na glavnu ulicu. Na prvi pogled radne kolege su mi izvrsne, sve mladi ljudi, a gdje je mladost, tu ne može biti loše. U prošloj firmi u mom mjestu, radila sam sa kolegama arhitektima, svi do jednog su pred penzijom ili su već odavno trebali biti. Samo se pričalo o prostati, o čajevima, kostobolji i sijaset drugih bolešćina, tako da sam znala otiči kući bolesna od silnih priča.

31. decembra, Večeras se slavi Nova godina. Radne kolege i kolegice, organizirali su malu zakusku. U prvi mah nisam imala namjeru ostati, ali onda mi je prišao kolega Đevad i zamolio me. Nije me trebao dugo moliti, nazvala sam svog Kemicu i rekla mu da ću se zadržati malo duže, iskrsnuo je iznenadan posao za neke Arape, a oni neznaju za Novu godinu, pa moram završiti sa Selmom hitno, a on neka ide kod Fadila i Esme i neka me čeka tamo ću pravo doći. Nevoljko je pristao. Uletila sam u toalet popravila šminku, otkopčala dugmad na bluzi malo provokativno. Bilo nam je veselo. Plesali smo, pili i pjevali. Nisam obračala pažnju na vrijeme. Đevad je bio zgodan, uvjek dotjeran i namirisan, umjeren u ophođenju prema kolegama, pažljiv prema ženama, a posebno prema meni. Bio je jedan od najperspektivnijih ljudi u firmi. Nije bila tajna da se pred njim nisam baš lagodno osječala. Kada bi donosio nekakva radni zadatak meni, skoro uvjek bi pocrvenjela. Nisam ga smjela pogledati u oči. Borila sam se protiv toga. Voljela sam Kemicu svoga više od sebe i to sam znala. Ali ipak, Đevada kada vidim, obuzme me drhtavica lagana skoro svaki put. Tu veće smo završili u nekoj jeftinoj hotelskoj sobi na periferiji grada. Probudila sam se. Bilo je tri sata iza ponoći. Đevada nije bilo pored mene. Bila sam sama. Obukla sam se i sišla na recepciju gdje je bio nočni recepcionar sa cigaretom u ustima, neobrijan. Kroz zube mi je promrljao:

„Zar nas već napuštate?“

Osječala sam se užasno prljavo i bijedno.

9. februar naredne godine, Bila sam kod ginekologa. Potvrđene su moje sumlje. Trudna sam.

„Bože mili. Šta sada da uradim pomozi mi i olakšaj moju nesreču.“

Kome da kažem i šta? Dijete je Đevadovo u to sam sigurna. Đevad je poslije promjenio još tri kolegice a i oženjen je. Ja volim Kemicu. Gadost sam napravila, ali imam i ja pravo na svoj vlastiti život. Ja sam sa Kemom u braku i nisam njegovo vlasništvo i ja imam pravo na svoje želje i prohtjeve. Ovo što mi se desilo, pa to je jednostavno moj mali hir, moje interesovanje ka otkrivanjem nečega novog. A Kemica? Pa on nema ništa sa tim, moje tijelo je moje i ničije i ja ču gospodariti sa njim kako ja želim neće mi niko suditi o tome. Volim Kemu, ustvari mislim da ga volim. Pa šta i on mene voli. Za ovo neče niko saznati i gotovo. Sutra ću Kemici javiti radosnu vijest.

17. marta, Moj rođendan je. Kolege su mi priredile zakusku. Đevad, koji je sada direktor, drsko je sa vrata rekao:

„Molim da se radi, nismo u kafani, i molim ubuduće te socijalističe manire van firme, inaće letite van.“

Gorčinu sam osjetila u ustima. Rekla sam mu da nosim njegovo dijete. Odgovorio je u svom maniru:

„Neka mi to Tvoj muž kaže!“

Kod kuće, moj Kemica mi je pripremio iznenađenje, dobila sam nisku pravih Sirijskih bisera, a curica predivan krevetac i male zvečke. Nije mi bilo neugodno i dalje sam mislila da nisam ništa loše napravila. Njeno je djete a Kemica nju voli a samim tim i njeno djete. Kada god nešto kaže uvjek mu mogu reči „moje je dijete“ i tačka.

26.septembra, Porod je prošao, na moje iznenađenje, veoma lagano, nisam bila sječena, curica bila živahna 54 cm duga a 3900 teška. Mašallah svi su rekli. Moj Kemica je donio ogroman buket gladiola u sobu, nježno me poljubio i rekao mi na uho:

„Ljubavi moja oplemenila si mi život.“

Sutradan su mi donijeli moju Farah da je podojim. O bože kako to malo sičušno, nježno stvorenje može u čovjeku pokrenuti bujicu nježnosti i osječaja. Počela sam se pitati kako sam bez nje mogla do sada živjeti. Ta mala sičušna glavica sa kovrđavom plavom kosicom koja se energično zavlači u moje grudi, kao da mi unosi neku neizmjernu snagu i ponos, sreču. Mislim da sam najsretnija žena na ovom svijetu.

31. decembar, Moja Farah je svakim danom sve vaća. Večeras Novu godinu dočekujemo prvi put kao porodica. Pekla sam meso, kolače, dojila Farah, usisavala kuću, kako bi večeras bilo sve kako priliči „domačinskoj kući“, kako je Kemica znao često reči. Kada sam sve završila, Farah uspavala na brzinu sam se istuširala i željela se našminkati i urediti da me moj Kemica vidi u lijepom izdanju. Odjednom sam osjetila onu prljavštinu, koju sam osjetila onu večer, tačno prije godinu dana. Sledila sam se od straha. Bjesomučno sam počela da trljam tijelo, na mjestima je i šiknula krv. Željela sam sprati prljavštinu sa sebe. Ušla sam u sobu pogledala Farah. Spavala je. Odjednom mi je izgubila onu nevinost i bespomočnost. Osjetila sam gađenje ka njoj. Tresla sam se kao prut. Pa to je moje dijete. Oh bože mili šta mi je. Farah se uzmeškolji i ručicom pođe dirati usta i glasno ćapćati usnama po prstima desne ručice. Spustio mi se mrak na oči. O bože mili šta mi je, podari mi sabur, spasi me. Kemica je došao u pravi ćas.

„Hava, ljubavi moja, šta je, šta se desilo, oh bože mili sva si krvava po vratu, da te nije neko napao.“

Rekla sam da je to alergija koja me počinje sve više mučiti. Otrčao je do apoteke i kupio mi Kalciju.

„Bože mili šta sam napravila ovakvom čovjeku!“

31. decembar 15 godina poslije, Sjedimo na Vlašiču u hotelu gdje smo rezervisali novogodišnje praznike. Za stolom smo nas troje. Kemica je stavio pred nas male zamotuljke i rekao da ih otvorimo u ponoć. Smijao se.

„Ja sam večeras najsretniji čovjek, a kako i nebih bio, kada sjedim kraj dvije najljepše žene na svijetu.“

U gomili kraj vrata na moment sam vidjela poznatu glavu. Sledila sam se. Bio je Đevad i to pijan. Konobari su se borili sa njim. U jednom trenutku doša je do našeg stola rekavši:

„Kćeri Farah došlo je vrijeme da upoznaš pravog oca“

17. marta, Danas je bilo završno suđenje. Rastavili smo se. Isprazna sam koračala ulicama grada.

Moja Farah je molila na sudu Kemicu da ostane da živi sa njom, jer kako je ona rekla sudiji:

„Kemica je moj otac, ja to najbolje znam. Gospodine sudija, nas dvoje volimo istu hranu, slušamo istu muziku, ista scena na filmu nas nasmije i rasplače. Ja posječujem mjesta koje je moj Kemica poječivao kao momak. Kada njega nešto boli boli i mene. Gospodine pogledajte nas vidite da smo isti, imamo isti nos, kosu, zube.“. Kemica je bio smeđ a Farah izrazita plavuša.

Kemica je zagrlio i rekao kroz suze:

„Dok sam živ, Ti češ biti moja kći, moj mali plavi švrćo.“

Nisam plakala. Mislim da sam osjetila neko olakšanje. Sve ove silne godine iza mene su bile ogroman pakao, đehenem u kome sam gorjela, a izgoriti nisam mogla. Sama spoznaja da sam se ponijela kao jedna drska provincijalka u velikom gradu, misleći da u velikom gradu možeš raditi šta hoćeš i da to niko neće nikada saznati. Gorka greška.

Nakon 20 godina.

01.maja, Uspomene na nekadašnje prvomajske praznike, kojih se sječa kao djevojčica. Došla je na Vrelo bosne lagano šetajući kroz aleju đinovskih platana. Poranila je da izbjegne gužve. Zrak je bio oštar. Kretala se skroz krajnjom šetnicom, gazeći več truhlo prošlogodišnje lišće, koje je mirisalo na vlagu i konjsku balegu. Misli su joj se rojile u glavi. Šetajući došla je do kraja, na sam izvor. Sjela je na klupu, zavučenu među ukrasno šiblje. Željela je izbjeći bilo kakav kontakt sa slučajnim prolaznicima. Uredna sijeda kosa i naborano lice odavali su ženu zrelih godina koju život nije mazio. Gledala je pre sebe i vrhom cipele diskretno šarala po, svježe postavljenim, bijelim kamenčićima. To je diskretno radila kako nebi privukla pažnju slučajnih izletnika. Izvadila je cigaretu, zapalila, i povukla dug dim. Cigaretu je stavila sa unutrašnje strane ruke kako se nebih vidjela. Odjednom začu muški, grublji glas:

„Hava, jeli slobodno?“

Ukočila se. Preko 20 godina nije čula ovaj glas. Nije imala snage podići pogled. Bacila je cigaretu i rukom uhvatila željezni rukohvat tako jako da joj je koža skoro pobjelila. Ćutali su. Iznad velikog starog kestena, koji je počeo da lista i koji je svoju veliku krošnju raširio ukrug, nedajući nijednom drugom drvetu šansu da naraste, pojavilo se sunce i počelo da ih grije. Kemica je prvi progovorio:

„Kako si moja Hava, godinama Te tražim, da budem iskren, tražim Te a molim boga da Te ne nađem. Bojao sam se susreta sa Tobom.“

„Dobro sam moj Kemice, da me bogdo nisi našao, da nisi dirao u stare rane, koje bole, čini mi se gore nego prvog dana“

„Rane su rane i one moraju da bole, one su tu da čovjeka uvjek preko ožiljaka podsječaju, ali sve rane se i prebole, ako se pravilno liječe.“

„Kemice, molim Te idi. Ja sam za tebe jedna ružna prošlost, jedna teška prevara, nemoj sebi nanositi i dalje bol. Idi od mene, ja svakome donosim samo nesreču.“

„Hava mila moja, moj cvijete na jutarnjoj rosi, pusti mene da ja sada pričam. Dosta si ti pričala.“

„Život, moja Hava, prepun je mnogih zamki, a kako da ih pređu dvoje bezazlenih i lakovjernih ljudi. Teško. I onda kada se tu pojavi inat. Eh kako čovjek nevidi zamke. Kako srna, dok pase, nevidi vuka sakrivenog u grmlje, koji će je pojesti, a ona, ona ide upravo tamo misleći da je trava tamo baš zelenija i sočnija. Kada shvati svoju zabludu već je postala večera gladnom vuku. Neke ptica su je upozoravale glasnim pjevanjem, druge srne su rzale i udarale kopitama po zemlji, ali avaj, nije čula ili nije htjela čuti, svejedno je sada.“

„Ne pitaš za Farah?“

„Kako da pitam, moje srce stalno pita, ali kakve koristi“

„Farah se udala, ima divnog muža, imamo dvoje unuka i pitaju gdje im je nana i kada će doći“

Drhtala je. Bila je blijeda u licu. Drhtavom rukom rovila je po tašni. Uze neku kutiju, otkide lijekove i zali vodom iz flašice.

„Moram lijek popiti, ako nastaviš morat ćeš me voditi nazad jer već sam klonula.“

Sadašnje vrijeme.

Izašao je iz kuće Kemica, noseči neku vindjaku, kojom je pregrnu preko ramena.

„Hajmo Hava u kuću, zahladnilo je i molim te, kao boga, baci taj Dnevnik glupi, pogledaj naprijed, naše vrijeme polahko ističe, dajmo da ovo što nam je ostalo, makar, provedemo rahat, molim Te.“

„Moj Kemice, živote moj, čime sam ja zalužila da Te one večeri u disku upoznam, zavolim, povrijedim, izgubim i sada kada si mi najpotrebniji dobijem ponovo nazad, reci mi i olakšaj mi.“

„Sudbina moja Hava, sudbina Ti je to......“

Hmmmmmmm.............

22.03.2018.

* Kapi proljetne kiše..







"Ćutim te.
O željama se ne govori, na glas.
Neće se ostvariti..."

Kapljica pada,
Sjaji, blista,
Polako kao suza,
Radosnica...

Okrugla, sjajna,
Pada,
Mala kap odskoči,
Rasprši se...

U moru drugih kapi,
Jezero modro duboko,
Zagrli kap,
Jezero hvala ti...

Jezero moje,
Tako sam sretan,
Što si uvjek tu,
Da zagrliš kap...

Hmmmmmm....................

14.03.2018.

* Proljeće kasni, dali će ikada doći....


Neki Kudret Metović, zvani Blavor, uzorni beskučnik, nakon loše prospavane noći, ispod jednog od Sarajevskih mostova, promolio je svoju razbarušenu glavu ispod kartonske kutije, pod kojom je proveo noć.

Gledao je u nebo i čudio se. Njegov vjerni saputnik, pas Ćago, isto skitnica i beskučnik kao on, uradio je to isto.

Proljeće je trebalo doći, ali ga nema. Uze ruke i protrlja ih kroz Ćaginu grivu, pa se dohvati olovke i okrajka od kartonske kutije i napisa ove stihove:

Uplelo se jutro,
U grančicama mirisnim,
Šefteli behara,
Veselih tratinčica i maslačka...

Polako otvaram nakupljeni nektar,
Protekle noći,
I prosipam ga po jutru,
Jutru boje maslačka...

Na jastuku punom snova i šapata,
Uz dvije, tri kapljice jutarnje rose,
Zadrijemao je moj,
Miris ljubavi...

Na licu mi je,
Posebna milina,
Uljuljan snivam,
Čaroliju dodira...

Kasnije kada sjede, gore na most, postavit će to ispred sebe , kao i jednu malu kutijicu, koju ljubomorno čuva, a sve nadajući se da će tog jutra baš tuda naići Azemina Hadžijusufovićka, a on će sageti glavu , da ga ne prepozna, ali će zato njušiti, njušiti zajedno sa Ćagom, njen miris, za kojim je toliko čeznuo.

Volio je, zato joj je bio žirant šefu u firmi, sa kojim ona danas živi, a on......

Hmmm............

28.02.2018.

* Danas sam nekako plašljiv...


Danas sam veoma plašljiv, u meni kao da sve treperi, isto kao neka otkinuta žica i to me uznemirava. Nešto, neki instrument u meni ne funkcionira, sve su tipke zatajile, kao da su se zakovale. Još sam pod dojmom sna. Želim što prije otići u šetnju mokrim i tamnim ulicama grada, izaći u tmurno nedjeljno popodne, umotati se u šal i sav se skupiti u svoj stari kaput. Ne ostavlja me slika 'Žene iz sna'. Ušla je tiho u moju sobu i rekla:

- Stigla sam prije dva sata. Čekala sam te na atobusnom kolodvoru.

Promeškoljio se na stolici polupraznog trolejbusa, u kome je treperila samo jedna neonka, negdje na sredini vozila, koja je bacala plavkastu svjetlost kroz rupe na oštečenoj plastici okvira. Pogledao je i pokušao razabrati kada bi mogla biti zadnji puta oprana. U ovom vijeku? Sigurno ne, u prošlom da. Vani se spuštala hladna, mrkla, zimska noć. Pridigao se i izašao na prvom stajalištu trolejbusa. Osvrnuo se i shvatio da je jedini izašao na toj stanici. Lagano je podigao revere i uvukao glavu među ramena, a ruke zavukao duboko u đepove. Glavno gradsko šetalište bilo je skoro prazno, jedva da je neko u velikoj žurbi prošao pored njega. Gledao ih je u oči tražeči dva oka koja bi poznao.

Prstima u đepu napipao je neku siću, procjenujući prstima njihovu velićinu, pokušavajući sabrati, približan iznos sa kojim bi se mogao zavući u neku kafanicu i popiti vruć salep, i malo ugrijati svoje stare košćice. Koliko god mu je bilo mrsko, ipak je izvadio ruku i na dlanu izbrojao sitniš, nakon čega mu se razvuće širok osmjeh preko neobrijana lica. Na pitanje ljubaznog kelnera „Šta želi“ odgovorio je „Salep ali nemojte žuriti“. Skinuo se kraj stolića za dvije osobe u samom dnu sale i sjeo. Imao je pogled na cijelu salu i rijetke goste u njoj. Utonuo je u svoje misli.

U godinama sam kada sve više razmišljam o sebi, pa se osvrćem i na prošlost, ali od toga malo koristi. Onda hitam nekamo, do nekog bistrog studenca, nagnem se i gledam odraz svog lika, uvijek nešto izustim, a katkad i viknem:

“Tko si ti tamo!”

Zastanem ispred kakva ogledala, bilo na ulici, u salonu ili toaletu, zurim u to lice koje mi se hiljadu puta učinilo nepoznatim. Zapravo, zadržim se tamo gdje se moj lik ogleda, a često se i zapitam:

“Čovječe, što li će u tebi prevagnuti?”

Potom se zavučem u neki kutak i tu kao Platon zauzmem filozofski stav i počnem nabrajati sve svoje krajnosti.

Bore se u meni razuzdanost i stega, suzdržanost i lajavost, dužnost i olakost, plačljivost i okrutnost, pobožnost i huljenje, duhovnost i plitkoća, uživanje i odricanje, mrs i post, uljudnost i drskost, šaljivost i tmurnost, razvratnik i vjernik, ljenivac i marljivac, ljubitelj i mrzitelj, učitelj i služitelj, rasipnik i štediša, preljubnik i stidljivac, asket i razmetljivac, lažac i istinoljubac, licemjer i prosjak, šutljivac i brbljavac, čovjek i magarac, visokoumlje i niskoumlje, duša i vrag. Što će u meni prevagnuti kad dođe dan konačne presude?

Ali dok taj dan ne dođe, vladat ću se prema Ljestvici jednog oštroumnog i jezičavog učitelja koji je davno, kao ugledan i naobrazovan učitelj u malom selu negdje na planini Bjelašnici, poučavao nekog raskalašena i pomalo zločesta momka i rekao mu:

“Sputat ćeš sve svoje zloće i nesavršenost svoju urediti, samo ako na početku svake godine pomisliš da je to tvoja posljednja godina života!”

Momak se malo podsmjehnuo tim riječima, pa je tada starac zagrmio lavljim glasom:

“Ne zajebavaj se, to zaista može biti posljednja godina tvog života!”

Stresao se tako jako da je privukao pažnju ostalih gostiju. Salep je stajao na stolu i već se dobrano ohladio, pa je pozvao kelnera i ljubazno ga zamolio da mu ga ponovo ugrije. Začuđeno kelner je odnio salep na zagrijavanje. Izvukao je maramicu i obrisao čelo, koje mu se od nelagode, orosilo znojem. Sram ga je bilo podići pogled prema gostima, jer nije znao da li su njegove misli bile izgovorene na glas. Kada smože snage i pogleda u pravcu obližnjeg stola, vidio je dva plava oko, sa širokim zjenicama, kako ga pažljivo posmatraju. Nije mogao razabrati u njihovom pogledu da li se vidi sažaljenje ili radoznalost pomješanu sa čuđenjem. Opet je spustio pogled predase lomeći prste na rukama ispod stola. Mislio je: Gledaju li ga još ta dva plava oka širokih zjenica. Kelner stavi vreo salep na sto i nervozno mahnu ispred njega salvetom, koju je nosio savijenu preko lijeve ruke, kao da mu je stavio na znanje da tu ne može ostati vječnost. Posramio se i podiže čašu i srknu salep. Oči su mu u momentu zasuzile tako jako da je izgledalo da je zaplakao. Salep je bio prevruć. Opekao se. Drhtao je kao prut na jakom povjetarcu. Podigao se sa stolice i nespretno krenu ka izlazu. Sustiže ga kelner noseći mu stari kaput, šal i kačket rekaviš: „Niste popili salep, a zaboravili ste stvari i platiti.“

Koračao je teško i umorno. Pitao se: „Šta li mu se ovo dešava u zadnje vrijeme“, zašto je počeo tako stravstveno da analizira svoj život. Šta traži u svojim sječanjima koja su nekada tako daleka i nestvarna, a ponekad veoma svježa i bliska. Nije mogao razlučiti šta je stvarnost, a šta mašta. Prenu se. Neko ili nešto ga je lagano dotaklo za lakat. Bojažljivo se okrenu, usporavajući korak. Ponovo je ugledao dva plava oka sa širokim zjenicama. Zastade , rukom dohvati obod svog kačketa na glavi u znak uljudnosti i pozdrava. Pitala ga je:

- Gospodine, izvinite, jeste li dobro?

- Dobro sam, hmmmm mislim da sam dobro. Bojim se, da na to pitanje, vam ne mogu tačno odgovoriti.

- Gledala sam vas u kafani, kao da vam nije dobro.

Vani je veoma zahladnilo, utabani snijeg pod nogama je počeo da škripi. Došli su do njenog haustora. Razmjenili su brojeve telefona i uljudno se pozdravili zaželjevši jedno drugom ugodnu noć i lagan san. Trolejbusi su već davno prestali da voze, ulice su opustošile, nema ni pasa lutalica, a ni policajaca i pijanica. Samo je on, sa glavom uvučenom u ramena, koračao ulicama usnulog grada.

Otključao je vrata i ušao u svoju hladnu sobicu, u potkrovlju zgrade, koja je tijekom proteklog rata teško oštećena, ali u njoj nije stanovao nitko važan, pa nije ni obnovljena. Stanari, sa svojim skromnim primanjima, nisu bili u mogućnosti bilo šta uraditi. Sjeo je na staru fotelju, umotao se u deku, uzeo je svoju izgužvanu bilježnicu iz unutrašnjeg đepa i napisao slijedeće:

Opet sam se danas nekim čudom,
ogledao u tvom ogledalu,
Tiho sam vrata otključao,
na pragu zastao.

Suza je iz oka krenula,
oštro me u oku zapekla,
kroz grudi bol se raširila,
dušom sam tiho kriknuo.

Zavjesa se je zalelujala,
stani vjetre.
Budi tiho,
ne kvari mi misli.

Dođi dušo moje duše i nasloni se na moje rame,
pomilovati ću ti blago, tvoj obraz,
iako sam svjestan, da u tvom ogledalu,
vidim samo svoj izbledjeli odraz.

Na postelju tvoju sam sjeo,
Zagrlio iz tvoje sobe zrak i na tren utonuh u mrak.
Pribrah se brzo,
Negdje je ptica zacvrkutala bolno.

Ne, neću ja sada pobjeći,
Ja nikada ne bježim.
Otvorio sam jednu ladicu,
fotografije mi se smiješe.

Na samom vrhu slika,
ja i ti.
Nasmijani i vedri,
suze su mi jače krenule liti.

Zacvrkutala je neka ptica, bolno,
Srce mi je zakucalo jače.
U koracima tvoje sobe,
prepoznajem tvoj lepršavi korak.

Poskakuješ veselo,
kosu s lica odmahuješ.
Mašeš mi i žuriš tamo,
gdje nema ničega osim suza i tišine.

Danas sam ja tvojim,a ti mojim,
protrčao danom.
Zahvalih ti se na tome,
Jednom svojom suzom slanom.

Prije nego sam vrata zaključah,
pozdravih te raširenim dlanom.
Opet ću nekada ako hrabrost skupim,
vrata otključati i na tvoj se odraz nasloniti.

Negdje još uvijek ptica cvrkuće bolno.
Ptice uvijek umiru pjevajući,
a ti nemoj nestati u oštrini sjećanja,
Ostani zauvijek u meni i koracima moje sobe........

Zraka sunca probijala se kroz rupu na staroj novini, kojom je oblijepio prozore sa unutrašnje strane, da ga komšije ne vide kako u nočnim satima šeta kroz stan i kao da nešto recitira, i položila svoju nježnu toplinu na njegovo blijedo lice. Lagano rukama protrlja oči i pomaće se sa svjetla kao da se uplaši nečega što bi mu ta svjetlost mogla donijeti. Obavio je jutarnju toaletu, prišao je peći da pristavi sebi, svoju jutarnju kafu, kako bi sam ćesto znao reći „Ćemerušu“. Ime joj je dao zato što se ne sjeća kada ju je popio sa nekim, uvjek je pije sam. No ovoga jutra je već nešto drugo, lice mu je prekrio neki blagi smješak iz kojega se vidjela vedrina iako je vani bilo „teško“ vrijeme, veoma su se brzo mijenjali teški crni oblaci i pukotine među njima iz kojih se probijalo sunce. Stavio je kafu na stol, nasuo šalicu i izvadio kesu u kojoj je držao duhan. Polahko, da sporije ne može, počeo je savijati duhan među prstima, taman kada bi je skoro završio, on bi ponovo rastvorio papirić i iznova je počeo motati. Svako malo, neobrijano lice, prelio bi val neke sreće i dobrog raspoloženja.

Mislio je o protekloj noći, o vrućem salepu, o dva plava oka širokih zjenica. Nikako nije mogao da se sjeti njenog cijelog lika, samo se dobro sječao, kakvi sječao, dobro je poznavao ta dva plava oko širokih zjenica. Dobro zna koliko je vremena proveo gledajući ih kako veselo šaraju , nekada po njemu, a nekada po svojoj okolini kao da neizmjerno želi da istraži svijet, da prisustvuje svakom lijepom trenutku na ovoj planeti. Uvjek je uz te oči bio smiren, opušten, nekada bi se pored njih osječao kao najveći mangup, prefinjeni gospodin, klošar, ljubavnik, brižan muž, a ponekada kao nitko vrijedan bilo kakve ljudske pažnje.

Prenu se iznenada, nervozno se osvrnu oko sebe, nije nikoga bilo, samo stolica stara i na njoj đezva sa ostacima upravo popijene kahve. Obrijao se i obukao svoje svećano odijelo, zaostalo iz nekog drugog vremena, očetkao stari kaput, iz ormara izvukao bocu u kojoj se jedva malo na dnu vidjela mirisna tečnost neke nedefinisane boje, također iz nekog drugog vremena. Ulaštenih cipela kroćio je na hladni trotoar, prekriven smrznutim snijegom. Nije žurio, osvrtao se oko sebe, gledajući pravo u oči slućajne prolaznike, kao da je u njima tražio divljenje za svoju pojavu. Zastao je kraj cvjećare i kupio jednu crvenu ružu, tražio je dugo među puno ruža smještenih u neku plastičnu kantu, kao da je htio kupiti najljepšu. Stavio je u desnu ruku i privio je na lijevu stranu grudi, baš na mjesto gdje mu je srce. Želio je da prolaznici vide njegov ponos, a želio je da vidi i zavist drugih muškaraca, koji su već poodavno zaboravili lijepe manire.

Stao je na ugao ulice gdje je očekivao konačan dolazak tih plavih očiju širokih zjenica. Sklonio se u stranu da ne smeta prolaznicima i pokušavao odrediti pravac iz kojeg bi mogla doći.

***

Počelo je da se smrkava, tupim pogledom pratio je tramvaje koji prolaze, osvjetljeni nekim prljavo-žutom svjetlom, pokušavajući izbrojati koliko je putnika u njima. Kada bi svjetla automobila koji skreću u sporednu ulicu, osvjetlila njegovo lice, vidjeli su odbljesci kao da je lice napudrao kao za novogodišnju noć. Bile su to suze.

Poćeo je na glas recitovati:

…kad jednom prođem uza te ka'o svijetlo,
i samo kratko trepnem pa se izgubim,
biti ču vjetar koji tjera oblake,
da nađeš zvijezdu koja je za tebe sjala.

a ja ću dušu prostrijet po nebu,
kad se nadvije nad našim nebom.
tamo gdje nestaje sva moja čeznja,
kad te ovdje za mene nema.

da budeš cijeli moj svijet meni ne može bit,
a kad zaboli stisnit ću zube i neću pustiti ka'o i ptica krik,
kad sve što volim i sve šta sanjam,
meni ne može bit, meni ne može bit, meni ne može bit.......

Poneki, slučajni prolaznik, misleći da je to neki perfomans, bacao bi sitniš pred njegove noge, a mali pas lutalica, savio se u klupko tik pored njegovih ulaštenih cipela........

Hmmmmm.............

22.02.2018.

* Legende sa Alipašina mosta....



Na legendarnom Sarajevskom naselju Alipašino polje „A“ faza mnogi bi rekli:

„Nema pravog Al'pašinca do „A“ fazaša",

jer sa „A“ faze je krenula već historijska prića, u čuvenom haustoru „šestica“, ne trećem stepeniku sjedi „legenda“ Bosansko-hercegovačkog pjesništva, već u poodmaklim godinama, uvaženi i plemeniti gospodin Simfonije Galoperović, u raji zvani Klanfa. Lijevom rukom prebire po žicama, oronule mu gitare, a desnicom zapisuje u svesku stihove koji mu „prosto naviru'.

Crvena marama sa tufnicama na glavi, tanki brčići iznad usana, zavrnute farmerke, dobro izblijedjele iznad kožnih čizama popularnim "kaubojkama" model '62-ga, dva zlatna zuba, kroz koje se puši netom upaljena cigareta ručno pravljena kod komšije Zekira Suljovića sa 9 kata.

Već su se poćele okupljati „komšije“ i obožavaoci djela i truda uvaženog nam gosn Klanfe. Neki su se pomalo đuskali uz ritmove novonastale muzičke skladbe. Neki su bili ponosni što prisustvuju rađanju najnovijeg mega hita i već se vide kao važan čimbenik historijske građe, kako u raznim emisijama Regionalnih neovisnih medija (uzgred koja su u vlasništvu amiđića mu gosn Avduke, uvaženog ašćije, burekdžije, čevapdžije, redovnog profesora više univerziteta, docenta, doktora, graditelja, obnovitelja, istinskog šampiona proteklih privatizacija u cijeloj Regiji i u slobodno vrijeme ćuvara parkinga ispred Narodnog pozorišta, molimo se za njega i njegovu fameliju da budnu još bogatiji), nadugo i naširoko preprićavaju druženje i život uz „legendu“ gosn. Klanfe.


To je iskoristio mlađani Šefćet Burazerović, zvani Slino, pa je poturio praznu kutiju od cipela, u kojoj se za kratko vrijeme skupila pozamašna svotica, kao što reće mladi Slino:

„Taman za jedno 6 litara pivare!!!“

Skladba gosn Klanfe ide ovako:

... Obukoh patiku,
odbacih motiku,
Zavrnuh rukave,
popih pivu i preskoći bukvu.

Sipajte mi čaj,
bliži mi se kraj.
Ne stavljajte limun žut,
Iđem skoro ja na put.

Za kafanskim stolom,
dok muzika svira,
Suze brišem,
sa rolnu papira.

Ćekam da muzika,
prestane,
Kao majčina pridika,
Ispred očiju mi nestane.....

Cijeli ovaj perfomans organizirao je granapdžija Muradif (vlasnik trgovačke radnje „San“ smještenoj u zajedničkim prostorijama ulaza šestice), u povodu ovogodišnje koride na Ćevljanovićima u kojoj je planiran nastup i gosn. Klanfe u sklopu literalno-scenske sekcije.

„Đibetove pojate sa Oglavka 2018“

Perfomans je brutalno prekinula komšinica Zineta sa prvog sprata prolivši kantu (vode kojom je oprala haustor) po ućesnicima i znatiželjnicima perfomansa.

Šteta...............

Hmmm............

13.02.2018.

* Sjene i ja....




U odsjaju lampe,
Pokušavam zgrabiti sjene,
Bježe od mene,
Ruke prazne ostadoše...

Prsti se prazninom isprepleli,
Sjene se u sjaju oka,
Izgubiše,
Nastade tmina...

Vrata joj odškrinuta,
U odsjaju lampe,
Olovka na stolu,
Zaboravljena...

Zrakom lebde riječi,
Neispisane,
Oko stola zaigrale sjene,
Oh kako plaše me......

Hmmmmmm.......


Stariji postovi

<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930