Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


09.09.2018.

• Jesen stiže i šetnice su oživjele....


„Ako te izgubim sada,
Bojim se da tada,
neću nikada nači sebe...“

Ovim riječima, na jednoj skrovitoj klupi glavne šetnice na Dobrinji, obratio se svojoj „prijateljici“ Zejneb – hanumi, uvaženi pjesnik, filosof i narodni tribun sa ulaza 14, treće zgrade iznad bivše „Jugoplastike“, Mulajunusovich Behrudin, zvani Lita.

Gospođa Zejneba, zacrvenivši se pred konom Mukelefom sa sedmice ulza, drsko odgovori:

- „Psina jedna, zaboravio bi ti mene da nije moje šerpe i kašike. Kenjac, dabi'li kenjac jedan. Kako ga samo nije stid vako govorito, pogotovo na ulici, da me ko čuje mati mila....“

Pokušao joj je kasnije objasniti, da joj je samo pred drugaricom

- „Hotijo pružiti kompliment... i da žali za nesporazum.“

Čuli su se neki „nesuvisli“ zvuci i pljuskanje a onda vrlo glasno:

- „Vračaj ključeve od stane, zapamtit ćeš kada češ pokusati vruću čorbu, pašće jedno“

Pa ti budni „Kulturan“ eeee moj brate.

Ispričao uvaženi Bido Pidovich teoretičar, fizičar i konceptualni umjetnik Dobrinje,

Hmmmm.......

15.08.2018.

* Priće iz nekadašnjih vlakova...


Došao sam na kolodvor dva sata ranije; bio sam uznemiren zbog putovanja. To je moj drugi odlazak na more; ondje me čeka Jasmina, s njom ću provesti nekoliko dana odmora.

Prošle noći budio sam se više puta i pogledavao na sat. Opet sam sanjao da mi bježi vlak, možda sam zato i poranio i stigao na kolodvor oko devet navečer, a vlak polazi tačno u jedanaest. Nekoliko puta provjerio sam svoju kartu i rezervaciju mjesta, a onda bezbrižno hodao duž perona, zastajkivao ispod svakog kolodvorskog sata i po dvije-tri minute zurio čekajući da se kazaljke pomaknu.

Zadržavao sam se ispred trafike, htio sam kupiti džepni nožić, imao je sedefne korice, iako doista nisam znao što će mi. Najzad sam ušao u zadimljeni bife i naslonio se uz visoki fiksirani stalak, a torbu sam spustio kraj nogu.

Sve vrijeme promatrao me pijanac, mršav i pogrbljen, s ogrebotinama na licu. Na sebi je imao dugačku kabanicu, a ispod nje zamašćen i ofucan mantil. Nogavice su mu bile mokre; zasigurno se bješe upišao? Pio je pivo.

Cerio se prema meni pokazujući desni u kojima su se klimali zubi. To ga je zabavljalo pa se smijao samom sebi i namigivao mi.

Onda je prišao i rekao:

- Nemaš potez, prijatelju! Ti si čovjek koji ne može spavati stojeći. Znaš li ti kuda mi svi bauljamo?

- Svatko na svoju stranu, rekoh mu.

- Ne, momče, griješiš. Svi bauljamo na istu stranu, prema smrti. I svatko hoće da ugrabi svoju parcelu. Svatko se otima za komad vječnosti. A to što smo mi sićušne buhe-skočibuhe, to je već druga stvar. Može li jedno pivo?

- Može, rekoh.

Naručio sam mu pivo i otišao. Iskezio se prema meni i opet mi pokazao one klimave zube, koji su izvirivali iza grozdova žutih fistula, od kojih me je hvatala jeza, da slučajno ne pukne koja.

Ušao sam u vlak najmanje pola sata prije polaska. U kupeu sam zatekao omanjeg čovjeka sa ženom i jednim deranom krupnih radoznalih očiju ispod plavih šiški, sjedio kraj prozora i prekapao stvari tako usplahireno kao da je izgubio važan dokument. Smirio se tek kad je izvukao bocu umotanu u mekan i proziran papir. Zgužvao je taj ovitak i bacio ga pod sjedalicu. Bocu je držao u rukama, a etiketu calvados Bushel dugo je gledao i čitao kao kakav tajanstven tekst. Smirio se ispunjen nekim blaženstvom i poljubio bocu.

Gospođa me je dobro odmjerila kada sam stavljao svoj kofer na gornju policu kupea. Kada sam sjeo na svoje mjesto tik do vrata u suprotnom smjeru vožnje, iako sam molio na biletarnici da mi daju rezervaciju na sjedalo u smjeru vožnje, pravdajući se da mi je uvjek muka kada sam leđima okrenut smjeru vožnje. Ali sada je kasno, uzeo sam novine i počeo ih prelistavati dok vlak ne krene.

Gospođa se podiže i spusti ogroman ceker kraj sebe i pođe vaditi nešto umotano u masne novine. Na mali stolčić kraj prozora otvori največi smotuljak u kome je bilo pećeno pile, razgrnu one masne novina i izlomi energično rukom hljeb i poreda ga kraj pileta. Zarovi se opet u ceker i izvadi nekoliko glavica luka crvenog i bijelog. Udari šakom po glavici tako snažno da me na trenutak uplašila. Potom izvadi tuce tvrdo kuhanih jaja koja pođe guliti i bacati ljuske po podu. Začuđeno sam je pogledao a ona mi odgovori:

- Očistit ću kada se jede, ne gladaj đaba...

Pogledao sam na sat i vidim još petnaestak minuta do polaska a oni već jedu, bacaju kosti po podu. Gospodin bi se povremeno okrenuo prema prozoru i iz unutrašnjeg đepa naginjao flašu da bi poslije podrignuo i štucao. Mali deran, sav masan, brisao je ruke o štof kojim je sjedalica bila presvučena.

Opet sam pogledao na sat, još pet minuta do polaska a oni već jeli, štucaju i iz flaše peru ruke.

Digao sam se dohvatio svoj kofer i izašao iz vlaka. Na obližnjoj trafici kupio sam dopisnicu i napisao kratko:

- Oprosti Jasmina, nisam mogao Ti doći....

Hmmmmm................

31.07.2018.

• Erotska priča Dobrinjskih lažova...



Pripovjeda lokalni filosof, ublehaš i kako sam kaže, najljepši čovjek na planeti i uokolo, Ragib Sifonović, zvani Ćoban na klupi Parka Priljateljstva okupljenoj omladini i mlađanim roditeljima:

"Večeras čuvam djecu u parku. Mlađani roditelji ižljegli sa bukadar djece i ja se usirćetio među njima. Čudno me gledaju ali ništa ne govore.

Na klupi do moje sjedi đukac, u kratkim hlaćicama, rašrenim rukama, tako da nitko nemože sjesti do njega.

Ispred njega, mlađana mamica, inaće Tim Leader u nekoj firmi, razabirem da je u ranijoj firmi bila PR menađer za ljudske resurse (možda kontam nisu imali hajvana).

Na sebi je imala neku lepršavu haljinu, sa izrazito naprednim dekolteom, ispod koga su se nazirale grudi.

Moje iskusno oko ocijeni na brzaka, da stanovita dama ima „ono baš taman“ sikice (grudi), ne odveć velike, taman tolike, kada bih ja jamio šakurinom svojom, bilo bi da malkice iscuri kroz prste, ne odveć.

Bile su blago podignute uvis a kraj su joj ukrašavale „malkice“ poveće , tamno smeđe, bradavice koje su gledale gore negdje u nebesa kao da su kazivale :

„ako ih ko ne jami one će poletjeti u nebeske visine da se neki more biti anđeo š'njima poigra“

Haljina je bila kratka, taman po mome ukusu, a prozirnost na europskom nivou u skladu sa europskom kulturom i slobodama spolova.

Moje maštanje dok sam je gledao, kako đukcu do mene nešto objašnjava, onako lepršava i jedra, grubo i na bezobrazan način poremeti zveckanje metalnog novca.

Krajičkom oka sam vidio kako bljesnuše metalne novčanice u zelenu travu ispod klupe.

Tip se promeškolji, počeša ono grubo i muški sirovo, jajca, pri čemu se ponovo začu taj dražesni i uhu mili zvuk metalnih kovanica, usudim se pomisliti da su one največe od 5.oo KM.

Ekspres sam razradio taktiku kako da se domognem tih vlasnika tako lijepog i uhu ugodnog zvuka.

Jutros sam smazao na ćesrce po'šerpe grahanlije od preključer, računajući da blaga kiselost koju sam tim putem osjetio nepotiče od pokvarenosti (starinski „uzavreo grah“), nego sam mislio da je to vrsta graha. Cijeli dan imam kiselinu u ustima i strahovito nadimanje, tako da sam bio prisiljen zalijepiti štipaljku između guznih polutki kako bi olakšao pražnjenje crijevnog sustava.

To je dobra taktika da se tip otjera. Digao sam se i prošetao, čekajući da mi neko zauzme mjesto. Nisam dugo čekao pa sam prišao tipu sa onim standardnim:

- Oprostite jeli slobodno?

Kada sam sjeo nisam dugo čekao. Tip se diže a ja munjevito ruku u travu i gle čuda iskupih, što je njemu ispalo ravno 19.20 KM.

Evo me radostan spremam se za sutrašnju aktivnost na trgovištu Stup (auto pijaca).

Kontam, ako smažem desetku sa puno luka i gratis jogurtom, mogao bih investirati sebi u neku garderobu, a ako pretekne bogme da i uštedim.

Šta kontaš?"

Nasta galama i psovke među okupljenim. Neko se dreknu:

Šta si ti htio rijeti sa ovom pričom. Ti si budala jedna...

- Bilmez jašta , začu se kričav ženski glas.

Poletila je prvo pljuvačka, zatim plastične flaše vode a nedugo zatim nasta lomljava parkovskog mobilijara. Parkom se začu krištav glas neke žene:

- Tuku seeeee zovite paliciju.

Skoro će jutro kako se sve konačno smiri i utiša i do ušiju ponovo dorpije mili zvuk riječice Dobrinjke i pokoja vrana koja kreštavim glasom para tu smirujuću tišinu.

Hmmmm......................

14.07.2018.

* U mirisu jutra....


Otvoriš li jednom prozor,
Vjetar će zatvoriti stranice,
Pokušati ugasiti svijeću,
Otrgnuti iz srca sjećanja...

Dotakni me jednim trenutkom,
Tako željnog mira i tišine,
Ostavi tračak svjetlosti,
Dodirni me ljudskom toplinom...

Zagrli me žarkim bojama,
Plodnih polja i neba,
Zamiriši pokošenom travom,
I tek sazrelog žita...

U dahu rosnog jutra,
Daleka sjećanjia,
Zacaklila jedna sjajna,
I pomalo teška suza...

Hmmmmm................

07.07.2018.

* Priča o jednom čovjeku....


           Taj čovjek još sjedi u kafani Šetalište, tu se sklonio onako kako se beskućnik sklanja u tržni centar da bi se najprije malo zgrijao, a potom slušao glasove koji dopiru iz hola kuda se kreću posjetioci, jer ljudi se dozivaju i međusobno povezuju; nastoje održati neku zajednicu.

           Tko je taj tip?

           Sada prstima gnječi i valja slinac netom izvađen iz nosnice, oblikuje ga u lopticu i stavlja na nokat kažiprsta, a onda ga hitne prema staklu i tu ga zalijepi kao kakvu golemu muhoserinu.

            Oho, to sam vidio, ulovljen je, pa mu je neugodno, podvija rep, a oči iza dioptrije svakog trena sijevnu prema meni.

            Promatram ga tako kao da tražim objašnjenje tog postupka.

            On se osvrće, pokušava se osmjehnuti, ali ja se držim strogo. Ne opraštam mu taj prostački hitac govancetom u prozorsko staklo. Tip naglo ustane, složi novine, stavlja ih pod pazuh.

             Izlazeći iz kafane, dovikne:

              -    Imam pravo staviti tačku na razdoblje loše beskonačnosti!

              Tko je taj čovjek?

             Sada odlazi ulicom, gubi se u svjetini.

             Doista, ona grudica iz nosa, ona tačka na staklu označava jednu etapu njegova života.

             Uza sve, čovjek je ušao u moju priču.

             Hmmmm..............

30.06.2018.

* Pod pazuhom čuvam....


U smotuljku pod pazuhom,
čuvam nešto nalik toplini,
nešto malo, ali veliko,
onu nježnost daleku

Kad bi majka za zimskih dana,
sklonila moj ozebli dlan,
među svoje tople ruke,
i stavila svoje usne na moju kosu.

U tom smotuljku pod pazuhom,
u malenu džepiću,
sa lijeve strane,
čuvam nešto nalik sjeti,

Onu čežnju davnu,
kada tražio sam te,
među ljudima stranim,
izgubljen kao dijete.

Znam, nije mnogo,
i nije važno to što pričam,
možda ni smisla nema,
al jutros, su patke drhtale nad ledom.

I ja sam tražio nešto utjehi nalik,
za sebe,
za patke,
za sve neke iste i one druge.

Valjda nije mnogo,
i nije važno to što pričam,
ni ona što bijaše sa mnom,
a ona, nit zastala, nit primjetila nije.

Hmmmm.............

04.06.2018.

* Prića o jednoj Nejri...


Bila je to jedna, skoro sasvim obićna prića.

Proljetna kiša lila je kao iz kabla. Vjetar je nosio talase kiše, koja je bila tako gusta, da se jedva moglo vidjeti kroz nju. Bližila se noć, ulična rasvjeta se već odavno upalila. Samo rijetki su se usuđivali potrčati ulicom.

Imao je težak dan. Sukob sa šefom stvorio mu je jednu nesnosnu žar u stomaku. Grčevi su ga presjecali, a gorak i opor ukus u ustima ga je još više ćinio nervoznim. Potrčao je za trolejbusom, koji je zamicao ka stanici, tu odmah iza ugla, gdje je skriven pod nekom nastrešnicom stajao. Mlazevi kiše su ga zaslepljivali, ruku sa tašnom digao je na glavu kako bi se zaštitio koliko – toliko. Iza ćoška je izletjela , plava duga kosa i krupne naočale.

Nije se uspio zaustaviti. Sudar je bio žestok. Kroz vazduh poletjele su neke knjige i papiri. Sjeo je na asfalt. Ona je pala preko njega. Uspio je objema rukama uhvatiti oko struka, spriječivši je da ne podleti pod neki automobil, koji je baš u tom trenutku projurio ulicom zalivši ih obilno.

U prvi mah nije bio svjestan šta se dogodilo. Pokušao ju je podići. Pao je u lokvu. Sama se digla i počela skupljati papire i knjige. Požurio je da joj pomogne, a onda su mu pred očima bljesnule jarke zvjezdice. Sudarili su se glavama i to jako bolno. Začuo je krupan muški glas:

- „Sklonite se pod strehu, poubijat ćete se, ja ću Vam pokupiti stvari, šeprtlje jedne.“

Tupo je gledala predase, jako se tresla, valjda od zime , ili možda od šoka.

Počeo je ono glupo izvinjavanje, sam je znao da je to nešto najidiotskije što se može učiniti u ovom trenutku. Grčevito je razmišljao šta da kaže i učini, a da barem malo izgleda pristojno. Stariji gospodin, koji im je pokupio stvari, rekao mu je oštrim glasom:

- „Ne glupiraj se, uzmi taksi i odvedi curu kući, vidiš da je u šoku, možda u hitnu, ako nemaš para evo ti, uzmi.“

Glavom mu je, kao malo dijete, odobrio to što je rekao i zahvalno ga potapša po ramenu, imao je novac, zaustavi prvi taksi i prosto je ugura unutra, a on sjede na prvo sjedište, okrenu se prema njoj i upita je ljubazno:

- „Oprostite Vašu adresu?“

Ona mu odgovori:

- “Ja stanujem u ulazu gdje smo se sudarili.“

O bože baksuza, peha, majko mila, hoćeli ovaj dan ikada proći?

Zamolio je taksistu da se vrati i preduhitri ga rekavši:

- „Ne brinite, nesporazum, platit ću Vam duplu prosječnu turu, molim Vas.“

Doveo je do vrata i pozvonio. Vrata je otvorio sijed čovjek ispijenog žućkastog lica u piđami. Začuđeno ih je pogledao pa slabašnim glasom progovori:

- „Nejra kćeri šta se desilo?“

Došavši konačno kući, mokar, iscrpljen samo se bacio na fotelju. Nije imao snage da se skine. Sjedio je dugo, dugo i tek kada se počeo tresti od hladnoće, smogao je snage da se podigne i ode u banju. Nije cijelu noć spavao. Imao je košmare. Nije pamtio teži i duži dan u svom životu. Bojao se da je to bio samo jedan ružan san, jedan od onih koji čovjeka izmuće i ostave dugo vremena u razmišljanju „šta bi bilo da je bilo“. Dva krupna oka , ispod zlatno-plave kose.

Dani su prolazili a čežnja za ponovnim susretom je sve više rasla. Uhvatio je sebe kako bez cilja luta gradom, obilazi biblioteke, knjižare i mjesta gdje se prodaju knjige, sa nadom da će je ponovo susresti.

Dolazio bi pred zgradu u kojoj je stanovala, šetao je ispred ulaza, zastajkivao u razna vremena, ali je nije vidio. Kolege su primjetile da je postao čudno miran, sve je potvrđivao, nije se žalio niti suprtostavljao svoje mišljenje šefu.

Prošla je prava vječnost od tog nemilog događaja, koji mu je promjenio život. Zlatna jesen uveliko je došla na vrata, sve je dobilo onu lijepu zlatno žuto crvenu boju. Dani su lijepi i blagi, samo nje nema nigdje. Dobio je poziv za neki simpozij, koji se održavao u susjednom gradiću. Nevoljko je prihvatio da ide, pored insistiranja šefa i kolege su ga ubjedile.

Ispred staklenih vrata hotela zastao je da prepipa đepove i vidi da nije zaboravio dokumenta, i tada podiže pogled u pravcu vrata. Išla mu je u susret sa druge strane, izlazila je iz hotela. Poletio je da joj otvori vrata, bacivši kofer u stranu. Ona je već uhvatila za vrata da ih povuće prema sebi. Bio je brži. Povukao je vrata prema sebi. Začuo se vrisak. Krv je šiknula po staklu. Poblijedio je i onesvjestio se.

Tu večer nije silazio na večeru, ostao je u sobi.

Ujutro na otvaranju simpozija došao je zadnji. Dobro je osmotrio salu i vidjeo je u prvom redu sa zamotanom rukom. Odabrao je mjesto na kraju sale, daleko od nje, plašeći se da je nepovrijedi i sa te daljine. Uzeo je komad papira i napisao joj je jedno pismo. Pozvao je konobara i zamolio ga da joj ga preda.

Danas mi je, nekako, duša,
Oslobođena,
zalepršala,
kao lista dva, otrgnuta...

Vinula se skoro do neba,
Gdje laste kolo vode,
I oblaci bijeli ples plešu,
pun nekog zanesenja...

Strogo joj velim,
zaprijetim...
Priberi se,budi skromna,
ne uzimaj previše od života...

A,ona,draga, duša moja,meni potiho veli:

"Pusti me da uzmem,
što više svijetlih boja,
Da napravim,
najljepšu dugu na svijetu...

Neka veseli mene,
i sve one,
koje pojavi,
duga se vesele..."

Vremena je dosta prošlo dok se konačno nisu zaistinski sreli, i sve ono što su pisali jedno drugom, nisu potvrdili. Bojali su se rukovati. Noć je uvelike prekrila njihov grad koji je prekriven bijelim pokrivaćem tek palog snijega. Mala slatka djevojčica je redala svoje lutkice po stolu kraj kojeg su njih dvoje sjedili i držali se za ruke. Ona mu je tada počela recitovati svoje stihove:

Večeras mi se čini,
Da sam samo drhtavi,
Plamen svijeće,
Prepuštena tišini...

Hodam stazama,
Djetinstva,
Na ormaru snivaju mirisi,
Sunce zalazi...

U očima sretnog djeteta,
Cakli se radost življenja.
Miriše noć,
Na vjetar i kišu...

Na masliđan,
Dodirnut u prolazu.
Cvijet se smješi,
Ugašenim svjetlima...

Mala plava djevojćica ih je radoznalo gledala.

Tko to kaže da je nesreća uvjek nesreća.....

Hmmmmm......

28.05.2018.

* Iz ordinacije ginekologa...




Gospođa Elvedina Krušćica, zvana Biba, sa četvrtog sprata oblakodera kod Socijalnog konačno odlučila se da ode posjetiti gionekologa.


To je morala učiniti jer nije više bila Inn u društvu.

Kada je medicinska sestra uvela u ordinaciju zatekla je doktora kako sjedi za stolom i nešto piša.


Stala je odmah do vrata skupljenih nogu i sa rukama prekriženim na stomaku u kojima je držala malenu modnu tašnicu.


Pogled je spustila ponizno na pod.

Doktor joj je rekao, ne pogledavši je:

- Skinite se iza paravana i lezite na stol, sad ću ja, samo čas.

Nakon izvjesnog vremena doktor je upita:

- Gospođo jeste li se svukli?

- Jesam ja doktore, jeste li vi?

Hmmmm...................

17.05.2018.

* Volim li te...




Nježno te milujem,
ti spavaš,
sanjaš li me nekada,
da li ćutiši mene, tu kraj sebe.

Nježnosti moja,
  o duboka, preduboka,
jezerska vodo,
moja plava.

Znaš li, da mi kažeš,
da li je ovo ljubav mene snašla,
zašto se dodiri moji,
gube u tvojoj kosi.

Mirisi, mirišu snom,
grlim te mislima,
snagom svom,
dušom toplom.

Tražim te, tražim,
u svakoj pori svoje kože.
Želim te izvući iz njih van,
ali ti su duboko učahurena u svakoj.

A sječam se, sreli smo se mislima,
dodirnuli dušom.
Onako slučajno usput.
tamo negdje u nekom prolazu...

Hmmm....

13.05.2018.

* Bilo onamad kad se poplavi Bosna...


Katastrofa u Bosni
(po Junuzu Jetulahoviću)

Nekadašnji rudar Zeničkih rudnika, udarnik mnogih akcija, nosilac dvije medalje za rad, imao je kuću negdje na dalekoj periferiji Nemile.

Kuća, zarađena od komaratskog hljeba, ćerpićara, živim krećem krećena svake godine, opojasana mirisnim ružama koje je gajila njegova lijepa Ševala.

Kuća mu je bila na osami i na strmini vjekovnog sela. Kraj kuće je imao poveći stogodišnji dud, ispod koga je napravio sto i stolice kako bi povazdan mogao gledati u pravcu Zenice i svojih rudnika. Obolio je na poslu. Gušio ga je teški kašalj. Uvjek je u ruci držao veću maramicu, kojom bi pokrivao svoje lice da se manje čuje kako kašlje.

Kiša je padala i padala. Virio je kroz male prozore i pitao se dokle će. A onda! Škripa i pucanje. Snaha Senada ga je izvela iz kuće i dok je zadihan borio se da dođe do daha od teškog kašlja, ću komšiju Salema kako reče:

- E ode mast u propast.

Okrenu se preko ramena, nema kuće. Kako to može biti, pomisli. Nema je. Nestala. Pa nije golub pa da netragom nestane. Ali kuće nema. Ostala je samo stara prazna štala.

Hvala bogu niko nije nastradao.

Za par dana pred njegovu štalu, koja je ostala jedina čitava u selu , dođoše kamioni i kombiji. Na čelu kolone humanitarne pomoći našli su se neki njegovi rođaci iz inostranstva i Sarajeva.

- Zar si ti još živ Junuze, a vidi matereti Sakibe, partizan još živ nije crko.

Ostaviše neke stvari tu i sa kamiona pođoše skidati neke pakete, okupi se gomila naroda, pođoše grabiti i nositi sve do čega su se dokopali.

Gledao je i čudio se. Zvao je nekoliko puta i konačno mu se javi Hamić, sestrić, i pita ga Junuz:

- Hame imali ba tamo đe u tijem kesama ona pumpica, ostala mi u kući, nemogu disati guši me, pomozi mi tako ti boga.

- Što nijesi ponijo sa sobom, ja dolazim iz Diseldorfa, da ti ja donosim pumpicu, zašta ti glava služi, jadan bio.

Kašljao je krv.

U prvi sumrak pokupiše se, pošto su se slikali, da mogu pokazati tamo u inostranstvu kako su humani. Đevad, od svastike mu sin, u prolazu mu reče:

- Junuzaga vidiš mi u dijaspori mislimo na vas. Sevap je svome pomoći. Bog dragi će nagraditi svakoga ko pomogne drugom čovjeku bez obzira na vjeru i naciju. Ostaj mi u zdravlju. Vidimo se naljeto, ako ti dragi bog da, da poživiš.

Dugo je gledao za njima, sve dok im svjetla ne zamakoše za gaj Alije Kadribašića, na putu ka Zenici.

- Babo, hajmo polahko, namjestila sam ti gore na štali pored nas, lezi zahladnilo je“, reče mu snaha Senada i uze ga ispod ruke i povede u štalu.

Hmmmmm......


Stariji postovi

<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30