Moja Razmišljanja II

Dobrodošli na moj blog


<
22.02.2018.

* Legende sa Alipašina mosta....



Na legendarnom Sarajevskom naselju Alipašino polje „A“ faza mnogi bi rekli:

„Nema pravog Al'pašinca do „A“ fazaša,

jer sa „A“ faze je krenula već historijska prića, u čuvenom haustoru „šestica“, ne trećem stepeniku sjedi „legenda“ Bosansko-hercegovačkog pjesništva, već u poodmaklim godinama, uvaženi i plemeniti gospodin Simfonije Galoperović, u raji zvani Klanfa. Lijevom rukom prebire po žicama, oronule mu gitare, a desnicom zapisuje u svesku stihove koji mu „prosto naviru'.

Crvena marama sa tufnicama na glavi, tanki brčići iznad usana, zavrnute farmerke, dobro izblijedjele iznad kožnih čizama popularnim "kaubojkama" model '62-ga, dva zlatna zuba, kroz koje se puši netom upaljena cigareta ručno pravljena kod komšije Zekira Suljovića sa 9 kata.

Već su se poćele okupljati „komšije“ i obožavaoci djela i truda uvaženog nam gosn Klanfe. Neki su se pomalo đuskali uz ritmove novonastale muzičke skladbe. Neki su bili ponosni što prisustvuju rađanju najnovijeg mega hita i već se vide kao važan čimbenik historijske građe, kako u raznim emisijama Regionalnih neovisnih medija (uzgred koja su u vlasništvu amiđića mu gosn Avduke, uvaženog ašćije, burekdžije, čevapdžije, redovnog profesora više univerziteta, docenta, doktora, graditelja, obnovitelja, istinskog šampiona proteklih privatizacija u cijeloj Regiji i u slobodno vrijeme ćuvara parkinga ispred Narodnog pozorišta, molimo se za njega i njegovu fameliju da budnu još bogatiji), nadugo i naširoko preprićavaju druženje i život uz „legendu“ gosn. Klanfe.


To je iskoristio mlađani Šefćet Burazerović, zvani Slino, pa je poturio praznu kutiju od cipela, u kojoj se za kratko vrijeme skupila pozamašna svotica, kao što reće mladi Slino:

„Taman za jedno 6 litara pivare!!!“

Skladba gosn Klanfe ide ovako:

... Obukoh patiku,
odbacih motiku,
Zavrnuh rukave,
popih pivu i preskoći bukvu.

Sipajte mi čaj,
bliži mi se kraj.
Ne stavljajte limun žut,
Iđem skoro ja na put.

Za kafanskim stolom,
dok muzika svira,
Suze brišem,
sa rolnu papira.

Ćekam da muzika,
prestane,
Kao majčina pridika,
Ispred očiju mi nestane.....

Cijeli ovaj perfomans organizirao je granapdžija Muradif (vlasnik trgovačke radnje „San“ smještenoj u zajedničkim prostorijama ulaza šestice), u povodu ovogodišnje koride na Ćevljanovićima u kojoj je planiran nastup i gosn. Klanfe u sklopu literalno-scenske sekcije.

„Đibetove pojate sa Oglavka 2018“

Perfomans je brutalno prekinula komšinica Zineta sa prvog sprata prolivši kantu (vode kojom je oprala haustor) po ućesnicima i znatiželjnicima perfomansa.

Šteta...............

Hmmm............

13.02.2018.

* Sjene i ja....




U odsjaju lampe,
Pokušavam zgrabiti sjene,
Bježe od mene,
Ruke prazne ostadoše...

Prsti se prazninom isprepleli,
Sjene se u sjaju oka,
Izgubiše,
Nastade tmina...

Vrata joj odškrinuta,
U odsjaju lampe,
Olovka na stolu,
Zaboravljena...

Zrakom lebde riječi,
Neispisane,
Oko stola zaigrale sjene,
Oh kako plaše me......

Hmmmmmm.......

07.02.2018.

* NOĆ U JUTRU...





Neki čudan strah,
Nesvojstven meni,
Misli moje zaokupio...

Na stjenkama,
Već umornog srca,
Težinu ostavio...

Kroz noć,
Prošetala,
Neka čudna stvorenja...

Zaigrala,
Nešto sa smislom njima,
Meni ostavila težinu...

Poželim,
Otvoriti kišobran,
Dok sunce sja...

Poželim,
Nekada uisitinu,
Biti luckast ja...

Zaintrigirati one,
Koji misle,
Da znaju sve...

Ništa od toga,
Stegovne granice,
Još uvijek su tu...

Čekam da svane,
Da prije svih,
Želim zagrliti zoru...

Sunce kad grane,
Jačina tuge,
Odmah padne...

Misli postaju sjajnije,
Vedrije,
Opuštenije...

A ja,
Jutrom grlim,
Svaki osmijeh koji stigne...

Hmmmm....

29.01.2018.

* Priča o jednoj Nejri....



Bila je to skoro jedna sasvim obićna prića.

Proljetna kiša lila je kao iz kabla. Vjetar je nanosio talase kiše, koja je bila tako gusta, da se jedva moglo vidjeti kroz nju. Bližila se noć, ulična rasvjeta se već odavno upalila. Samo rijetki su se usuđivali potrčati ulicom.

Imao je težak dan. Sukob sa šefom stvorio mu je jednu nesnosnu žar u stomaku. Grčevi su ga presjecali, a gorak i opor ukus u ustima ga je još više ćinio nervoznim. Potrčao je za trolejbusom, koji je zamicao ka stanici, tu odmah iza ugla, gdje je skriven pod nekom nastrešnicom stajao. Mlazevi kiše su ga zaslepljivali, ruku sa tašnom digao je na glavu kako bi se zaštitio koliko – toliko. Iza ćoška je izletjela , plava duga kosa i krupne naočale.

Nije se uspio zaustaviti. Sudar je bio žestok. Kroz vazduh poletjele su neke knjige i papiri. Sjeo je na asfalt. Ona je pala preko njega. Uspio je objema rukama uhvatiti oko struka, spriječivši je da ne podleti pod neki automobil, koji je baš u tom trenutku projurio ulicom zalivši ih obilno.

U prvi mah nije bio svjestan šta se dogodilo. Pokušao ju je podići. Pao je u lokvu. Sama se digla i počela skupljati papire i knjige. Požurio je da joj pomogne, a onda su mu pred očima bljesnule jarke zvjezdice. Sudarili su se glavama i to jako bolno. Začuo je krupan muški glas:

„Sklonite se pod strehu, poubijat ćete se, ja ću Vam pokupiti stvari, šeprtlje jedne.“

Tupo je gledala predase, jako se tresla, valjda od zime , ili možda od šoka.

Počeo je ono glupo izvinjavanje, sam je znao da je to nešto najidiotskije što se može učiniti u ovom trenutku. Grčevito je razmišljao šta da kaže i učini, a da barem malo izgleda pristojno.

Stariji gospodin, koji im je pokupio stvari, rekao mu je oštrim glasom:

„Ne glupiraj se, uzmi taksi i odvedi curu kući, vidiš da je u šoku, možda u hitnu, ako nemaš para evo ti, uzmi.“

Glavom mu je, kao malo dijete, odobrio to što je rekao i zahvalno ga potapša po ramenu, imao je novac, zaustavi prvi taksi i prosto je ugura unutra, a on sjede na prvo sjedište, okrenu se prema njoj i upita je ljubazno:

„Oprostite Vašu adresu?“

Ona mu odgovori:

“Ja stanujem u ulazu gdje smo se sudarili.“

O bože baksuza, peha, majko mila, hoćeli ovaj dan ikada proći?

Zamolio je taksistu da se vrati i preduhitriga rekavši:

„Ne brinite, nesporazum, platit ću Vam duplu prosječnu turu, molim Vas.“

Doveo je do vrata i pozvonio. Vrata je otvorio sijed čovjek ispijenog žućkastog lica u piđami. Začuđeno ih je pogledao pa slabašnim glasom progovori:

„Nejra kćeri šta se desilo?“

Došavši konačno kući, mokar, iscrpljen samo se bacio na fotelju. Nije imao snage da se skine. Sjedio je dugo, dugo i tek kada se počeo tresti od hladnoće, smogao je snage da se podigne i ode u banju. Nije cijelu noć spavao. Imao je košmare. Nije pamtio teži i duži dan u svom životu. Bojao se da je to bio samo jedan ružan san, jedan od onih koji čovjeka izmuće i ostave dugo vremena u razmišljanju „šta bi bilo da je bilo“.

Dva krupna oka , ispod zlatno-plave kose.

Dani su prolazili a čežnja za ponovnim susretom je sve više rasla. Uhvatio je sebe kako bez cilja luta gradom, obilazi biblioteke, knjižare i mjesta gdje se prodaju knjige, sa nadom da će je ponovo susresti. Dolazio bi pred zgradu u kojoj je stanovala, šetao je ispred ulaza, zastajkivao u razna vremena, ali je nije vidio. Kolege su primjetile da je postao čudno miran, sve je potvrđivao, nije se žalio niti suprtostavljao svoje mišljenje šefu.

Prošla je prava vječnost od tog nemilog događaja, koji mu je promjenio život. Zlatna jesen uveliko je došla na vrata, sve je dobilo onu lijepu zlatno žuto crvenu boju. Dani su lijepi i blagi, samo nje nema nigdje. Dobio je poziv za neki simpozij, koji se održavao u susjednom gradiću. Nevoljko je prihvatio da ide, pored insistiranja šefa i kolege su ga ubjedile.

Ispred staklenih vrata hotela zastao je da prepipa đepove i vidi da nije zaboravio dokumenta, i tada podiže pogled u pravcu vrata. Išla mu je u susret sa druge strane, izlazila je iz hotela. Poletio je da joj otvori vrata, bacivši kofer u stranu. Ona je već uhvatila za vrata da ih povuće prema sebi. Bio je brži. Povukao je vrata prema sebi. Začuo se vrisak. Krv je šiknula po staklu. Poblijedio je i onesvjestio.

Tu večer nije silazio na večeru, ostao je u sobi.

Ujutro na otvaranju simpozija došao je zadnji. Dobro je osmotrio salu i vidjeo je u prvom redu sa zamotanom rukom. Odabrao je mjesto na kraju sale, daleko od nje, plašeći se da je nepovrijedi i sa te daljine. Uzeo je komad papira i napisao joj je jedno pismo. Pozvao je konobara i zamolio ga da joj ga preda.

Danas mi je, nekako, duša,
Oslobođena,
zalepršala,
kao lista dva otrgnuta...

Vinula se skoro do neba,
Gdje laste kolo vode,
I oblaci bijeli ples plešu,
pun nekog zanesenja...

Strogo joj velim,
zaprijetim,
Priberi se,budi skromna,
ne uzimaj previše od života...

A,ona,draga, duša moja, meni potiho veli:

Pusti me da uzmem,
što više svijetlih boja.
Da napravim, najljepšu dugu na svijetu...

Neka veseli mene,
i sve one koje pojave,
duga vesele...

Vremena je dosta prošlo dok se konačno nisu zaistinski sreli, i sve ono što su pisali jedno drugom, nisu potvrdili. Bojali su se rukovati.

Noć je uvelike prekrila njihov grad koji je prekriven bijelim pokrivaćem tek palog snijega. Mala slatka djevojčica je redala svoje lutkice po stolu kraj kojeg su njih dvoje sjedili i držali se za ruke. Ona mu je tada počela recitovati svoju stihove:

Večeras mi se čini,
Da sam samo drhtavi,
Plamen svijeće...

Prepuštena tišini,
Hodam stazama,
Djetinstva...

Na ormaru snivaju mirisi,
Sunce zalazi,
U očima sretnog djeteta...

Cakli se radost življenja,
Miriše noć,
Na vjetar i kišu...

Na masliđan,
dodirnut u prolazu,
Cvijet se smješi ugašenim svjetlima...

Mala plava djevojćica ih je radoznalo gledala.

Tko kaže da je nesreća uvjek nesreća.....

Hmmmmm......

23.01.2018.

* Dali se ponekad pitaš kako sam?....








Zima je, a vani neko ugodno vrijeme.

Sa mantilom preko ruke, starim, od četkanja providnim, šeširom na glavi i pantolonama opeglanim na britvu, cipelama izglančanim kao ogledalo modela 60' tih prošlog vijeka i leptir mašnom na tufnice, nogu za nogom šeta nekadašnja gromada od čovjeka Latif Bureković, zvani Sokna.

Cigareta se dimi ispod sijedih tankih brčića. Krupne, crne, sunčane naočale prekrivaju mu dobar dio lica ispod , malo naprijed, spuštenog oboda šešira.

Preko lijeve ruke, uredno previjen, mantil boje bijele kahve, nekadašnji Top model 68' Beko konfekcije.

Desna ruka, povremeno zauzima mjesto u desnom đepu, prugastog sako, a iz gornjeg đepa mu viri svilena maramica boje ciklame.

Visoko podnignute glave, sa ponosom davno nekada stečenim, bez obzira na trenutno stanje, pogledom ispod tamnih naočara, traži nekog koga bih poznao, nekoga sa kim bi razmjenio jednu toplu ljudsku rečenicu.

Ali nikoga nema.

Kroz glavu mu prolaze bujice raznih misli pomješanih sa sječanjima i uspomenama, kojima često nije mogao odrediti vrijeme nastanka. Ali jedna misao, jedno sječanje, jednu uspomenu nikako nemože da otkloni, a želi.

Sječanja ga vode do mladih dana, dana kada je kao uspješan student, aktivan sportista i omladinac, bio uzdah mnogi lijepih žena. A njegovo srce, nemirno i usplahireno, željelo je samo jednu. Muliju Ahmedinović, srednju kći trgovca Hasana sa kraja njegove ulice u mahali.

Nikada nije trebao proći u tom pravcu, nikakav put ga nije vodio tuda, ali ipak on je svaki dan tuda prolazio, pa čak i onda kada mu je majka bila jako bolesna pa je morao trčati po doktora Đafera, koji je stanovao u drugom pravcu. Ona je tu stanovala. Taj dio ulice imao je i poseban miris, kada bi tuda prolazio, nikada nije žurio, koračao je polako, sa uživanjem, upijajući svaki miris i svaki zvuk tog dijela ulice.

Uhvatio se da i sada, nakon toliko godina, on isto radi. Mulija ima i unuke. A on? On je sam, sam kao suho drvo u potopljenom polju preko koga je izgrađena centrala, a on viri, onako suh i gol, kao kakav stari panj.

Često bi se zapitao i kroz stihove progovorio:

Ponekad se zapitaš,
kako sam,
Tiho, najtiše, odgovaram,
dobro sam...

Negdje sam,
sakrio glas,
slabašan,
ne jak....

Zato me nemoj pitati,
šta se to sa mnom zbilo,
zašto je u slovima,
zatišje nastalo...

Ne brini se, lijepa i brižna moja,
Oduvijek, od prvog trena,
znala si i uvijek znaš,
samo nas je odnijelo vrijeme...

To je samo na trenutak,
nestalo boja,
svako je otišao u svoj kutak,
Brižna, ljubavi moja...

Gledam sunce kako se zlati,
Vjetar dok svako malo, u krošnju kestena svrati,
U otkucajima svakog jutra, budim se,
za ljepši dan,i s nadom u novo sutra...

Budi dobro,budi lijepa,draga i mila,
kao što si i uvijek bila,
Ne pitaj me,kako,zašto,
sve je s razlogom zato...

Volim osmijeh, ali i suzu,
Čim negdje zadrhti breza nježna,
na drugom mjestu zaiskri suza svježa,
U borovima,u zagrljaju vjetra zašumiti će još jedno ime...

Sjećanjima obojati ću pahuljice cvjetne,
U srcu uz proljetne udahnuti ću i mirise ljetne,
Pitaš me, kako sam,
Ne brini...

Pitaš me,kako sam,
Ne brini
Ruža je samo na trenutak izgubila boju,
Zadrhtalo pero na jednom slovu...

Lijepo je znati da nam se srca u mislima dodiruju,
i tako dobro prepoznaju,
Pitaš me, kako sam,
Hvala..Dobro sam...

A znao je da je da je to samo bila ilizija, jedan mladalački san, san koji i danas sanja, san koji nikada nije imao šanse da postane java. Nije se sjetio samo da joj kaže da je voli. Sve je u sebi krio i potajno se nadao, da će ga jednom primjetiti i da će mu reči: Volim Te, ali neće, jer ga nezna, nikada se nisu ni pozdravili!!

Hmmmm.......

12.01.2018.

• Prosjak i zaljubljeni par



Hladno janursko predvečerje na skoro pustoj šetnici grada, podno Trebevića, koji se nadvio nad gradom, onako sa onom bijelom kapom, izgleda kao neka avet koja želi prigrabiti grad u svoje naručje. Na ploćniku ispred ugledne trgovine, netom zatvorene, sjedi sijed čovjek guste i uredne brade sa ogromnim šeširom na glavi. Preko očiju nosi velike sunčane naočale koje mu pokrivaju dobar dio lica.

Želio je da se sakrije iza njih, nadajući se da ga neće nitko prepoznati. Ispred sebe je držao aluminijski lončić, bog sam zna koliko godina star, ali čist i uredan, kašiku, kojom je lupkao po lončiću sa strane. U drugoj ruci držao je dva komada plastike, valjda odbačene dječije igračke, sa kojom je lagano davao takt tom svom lupkanju. Bijela, čista maramica je ležala pored lončića na kojoj se moglo razabrati nekoliko bijelih novčića od po pet para. Nijedne „žute“ nije bilo na njoj.

Pogledao je na lijevu stranu šetnice i zapazi dvoje mladih, zagrljenih i zaljubljenih, kako ga posmatraju. Zamjetio je da mladić nešto tiho objašnjava djevojci pokazujući na njega. Spustio je pogled dole i nastavi da lupka kašićicom po lončiću davajući takt plastikom.

- Žao mi je što nemam ništa sitno da ti udjelim, reče mladić

- Ništa za to, neka si mi ti živ i zdrav bio.

- Ne, stvarno bih ti dao nešto ali smo siću potrošili, ustvaru bacili, u bunar želja.

- Jeste li šta poželjeli?

- Nismo ništa.

- A dali ste imali šta za poželjeti?

- Nismo, baš kontamo, gledajući tebe, šta bi ti poželio da odeš na bunar želja?

- Ništa.

- Kako ba ništa, pa moraš poželjeti nešto, zašto bi išao na bunar?

- Iz istih razloga kao i vi.

Zagrli djevojku, ona se strese od zime, i krenuše niz šetnicu veselo čavrljajući pored blještavih izloga modnih brendova.

Jednom Fudi na spomen.

03.01.2018.

* Bezvezna prića....



Priča Zahir Svjetlica, zvani Mrmak, sa broja 8.

Jutros mi dođe komšija sa petog sprata, poznatog Sarajevskog naselja Švrakino selo (nekada naselje Pavla Goranina), neki Brexton O'Niel (ranije se zvao Zenun Bagljami), zvani Soha, iz daleke Švedske.

Odmah ćim je ižljeg'o iz takce spušća kofere na trotoar i zajmi komšiju Vildana, sa ulaza 7, čova se vraćao iz granapa „Kod Seja“ i pojde mu nešto pričati, držeći ga čvrsto za ruku, koju je Vildan pokušavao istrgnuti.

Meni neda đavo mira i ja, onako u priglavkama, navuko neke stare ljetne cipele, sa šalom oko pasa, omotanim i kapom sa naušnjacima, kao i vunenim šalom oko vrata, priđem da vidim kako to da se Soha tako brzo vrati.

Pušća on ruku Vildanu i meni pođe pričati, onako po istilahu lagano kako je krenuo, a priča ide ovako:

Jedne noći ja prekardašio sa grahom koji je u mene mi žena Muharema skuhala, ali ti ona nezna malo skuhati, za nas dvoje nego kao da je četa vojske s'nama. Ja sam bogme spucao jedno tri sahana graha, glavicu kisela kupusa i jednu polovicu roštiljske kobasice (jamio od Muhereme).

Ehhh da ti je samo viđeti kakve su me muke spopale. Hem sam se počeo nadimati kao balon, hem sam počeo „vjetrove“ pušćati, tako da je jadna Muharema zvala policiju i vatrogasce da me izbace na balkon. Ali i otamo me oćeraše komšije, ko vele smrdi i brate dere u mene mi stroj na kraju crijeva, nije da se falim, ali nemere niko „prnuti“ samnom, taj se nije rodio još.

I tako ti ja te noći nešto „teško spavao“ i usnio neki san. Zovnem ujutro rodijaka Salkana on ti živi u onem Göteborgu i isplaćem mu se. On mi pošalje nešto para a ja ti kupim kartu i pravac Göteborg.

Uzbudit sam bio, nemerem ti iskazati, nego jarane hajmo u kuću smrznut češ se a ja ti nezavrši priću.

I tako uljegnemo kod njega u stan.

Čim sam šljegnuo u Göteborg jamim prvu takcu i pravo njemu na vrata.

Zvonim ja, zvonim ali niko ne otvara. Viđam stora se pomjera , znaći ima neko unutra.

Načulim uši na vrata kada čujem rodijaka kako se dere na ženu:

- Ubit ću te, ti si mu dala adresu.

- Nisam, tako dragog mi boga, more biti da je jamio od moje sestre, bio joj se ljetos uvalio 15 dana, jedva se govneta riješila.

- Ja sada moram mjenjati i grad i državu radi njega. Šta ćemo majko mila, nova je godina ako se uvali nemereš se gada kutarisati ni za tri mjeseca. Iđi reci mu da sam otišao službeno u Kinu.

Mislili su mene prevariti. Čim se se vrata otškrinula ja sam poturio nogu u dovratak i kapak. Ona sva usplahirena, ko fol, iznenađena, veli mi:

- Aaaa tako mi boga jeli ovo moje oči mene varaju ili je ovo Soha?

- Ja sam snaho, ja sam. Zaputih se izdaleka da vaske sve vidim. Donio sam vam krumpira i luka, domaći ja sijao na brdu Mojmilo, općina mi dala plac. Nemereš snaho danas , da prostiš, ni u halu praznijeh ruku. Ja naprimjer uvjek ponesem flašu vode jerbo se ja podapiram, znaš insan se uneredi....

- De ba Soha, ne interesuje me šta ti u hali radiš, nego kome si ti došao?

- Pa tebi i tvome čo'jku, znam da je on ljetos užalio što me nije vidio, kažu dolazio mi dva puta da me vidi i kažu, u rukama je nosio nake stvari, sigurno poklon, a ja kopao ove krumpire, pa rekok što da pokloni propadaju kada su kupljeni i meni namjenjeni i ja dođoh po njih i vas usput da vidim.

- Ma Soha pušćaj to, neko te bogami prevario hoće svijet. Nismo ti dolazili nikako u Bosnu a kamoli tebi. Lažu ljudi hajde se ti vrni svojoj kući, bezbeli te Muharema traži, brine se.

- Ma jok boničko, ona mi je napravila spisak šta da njoj baška pošaljete, evo mi u đepu uzmi ga, zauzete su mi ove ruke.

- Slušaj Soha, rodijak ti je otišao u Kinu na službeni put, a ovdje nije običaj da sama žena prima muškarca u kući pa ti idi na stanicu većeras ti ide autobus nazad da ga ne izgubiš.

- Jok i tačka. Znadem ja da se on krije iza store, ja ti bona čućim ima dva sahata oko kuće i slušam sve ko je unutra. Hajde pušćaj me.

- Jok i tačka. Nemože ovo je Švedska i ovdje se ne prima niko sa strane u kuću. Idi svojim putem imaš ti još ovdje rodbine osim nas. Hajde zvala sam ja policiju sada će doći.

Bogme nije slagala za dva-tri minuta eto ih, jamiše me i onaj krompir i mene u maricu i na željezničku stanicu. Strpaše me u neki vagon, nešto rekoše kondukteru i dadoše mu nake papire i kapak. Odoh ja vozom nazad u Bosnu.

Slušaj saden šta će biti, Muharemaaa o Muharemaa de nam jednu mrku zametni, sramota čo'jka sjedi đabno ovdje kod nas.

- Hoš bogati da ti Muharema isprži ovih krumpira na tavi malo da se okusiš, moji su materemi.

I Soha nastavi.

U kupeju preko puta mene, sjede jedna plavojka, nekijeh 45 do 50 godina, onako jedra brate da ti je samo vidjeti.

Kada voz krenu ja malo blejio kroz prozor i njoj nešto objašnjavao, ali ona ne konta šta ja pričam. Slušaj mogu ti reči, tamo oni u Evropi, su plaho glupi, niko nezna naški pričati, ne kontam kako su oni išta u stanju napraviti.

Prispalo mi se.

Ispružio sam noge ali mi tijesno i ja je išaretom upitam da skinem cipele i stavim nogu na njeno sjedalo da mi lakše bude. Jeli skontala ili nije sam bog zna a ja sam uvalio nogu na ono mjesto praveći se da mi je ona odobrila. Žmirio sam, ko fole spavam. Čak sam malkice i zahrko.

Moja noga se nađe tačno između njenih butina. Virim ja kroz trepuše kako će ona reagovati.

Uzela je neku maramicu i počela se brisati po licu a nije bilo vruće. Izašla bi ona, ali nemere jer sam je tako zajmio nogama, da ni makac joj. A sve ti ja ko fol spavam, pa ono malo hrkkk i tako viruckam kroz trepuše.

Ali šta će ti biti, moj dobri komšo, u mene mi noga nemirna. Pođe se vrtiti i pritiskati je. Ona se umeškolji, pođe se ko' izvlačiti. Ali u mene mi noga neda mira. Mrda se čas lijevo, čas desno, a čas gore - dolje.

Ona, crvena u licu, znojem orošenih obraza, gleda negdje u daljinu kroz beskrajna polja nakijeh zemalja. Niđe brda, kako se taj svijet snađe kako zna đe su, kad se ti brez brda nemereš orijentisati.

Nema u kupeju drugijeh putnika, a i u vozu slabo.

Moja noga, paskovička, dabili paskovička , nemirana, vrti li, se vrti.

Ama i ja se pođoh nekako ugodno osječati, nije da lažem, nego istinu govorim.

Sve bi bilo lijepo i romantično da oni nesretni grah ne proradi. Konto sam da ga lagano ispustim, ko velim voz juri rasčeruje zrak i neće se osjetiti. Ali avaj, kod njih su moderni vozovi. Zasmrdilo je tako da su ljudi iz drugog kupe povukli kočnicu za slučaj opasnosti.

Dok se razabralo šta je bilo, stručnjaci istražuju, ja se okrenu one moje plavojke niđe na vidiku. Digao sam se i prošetao vozom nebili je našao, ko kontam izgubila se jadnica, pa nemere me naći.

Kad je voz krenuo vidio sam je kako stoji u polju, sama, a akšam pada. Skontam bilo joj je haman lijepo pa nije mogla izdurati i zbrisala radije u polje da se ohladi pa će pješke do slijedeče stanice.

Eto ti moj komšija tako ti je to bilo, nadam se da nisam dosadan.

- Što ti moreš lagati i srati, nemože niko na ovom svijetu. U šta sam ja gledala kada se udadoh za tebe, bolje da sam noge slomila kada sam otišla u Opštinu na vjenčanje.

- Nemoj tako Muharema, imala si ti svoje trenutke u mom naručju, nije da nisi, sjeti se.

- Jeste, ne mogu kriti, ali brate na kraju kada prneš, usereš sve pa i šefa i stanicu. Kako je toj plavojki bilo kada je rađe ostala sama u polju, nego da budne s'tobom u kupeju.

- Uzbudita je bila vjeruj mi, ja ti kažem, ja sam poznat po tome, svako žensko zadrhti kada stane pored mene.

- Od smrada govno jedno.

Nekako se iskobelja i dođoh kući. Uzeh duplu porciju Apaurina da se saberem. Što čovjek sam sebi može nanijeti belaj, mati mila.....

Hmmmmm.......................

____________________________________________________________________________
LEGENDA: Soha – drvo koje se stavlja u dvorištu ispod prostrtog veša na konopcu da se veš odmakne od zemlje, obićno je dugo i usko, Hala – WC, Akšam – predvečerje, Paskovička – bosanski keruša, Haman - skoro, Istilah - veoma polako sa merakom

31.12.2017.

* Doček Nove godine u haustoru...


Na trećem spratu ulaza oblakodera “ C“ Faze Alipašina polja , više „partaja“ sa ulaza organizirali su doček Nove 2018 godine. Bilo je veselo, stol je bio obilan sa tucetom tvrdo kuhanih jaja, ukiseljenih u blagi rastvor vinskog sirćeta i sa kojom čehnom bijela luka.

Komšija Ekrem (71), sa devetog sprata, donio je konzervu tune u rafiniranom maslinovom ulju. Čuvao je haman 15 godina, tačnije od zadnjeg puta kada mu je sin Samir, Samke, dolazio iz Amerike i donio mu dvije „da se poćasti sa drustvom“, jednu je doduše odmah „pohalisao“ a ovu je čuvao.

Gospođa Ziba (78) sa drugog je spremila hurmašice od heljdina brašna (zaostalo joj kada je prodavala brašno proljetos na plato ispred škole), domaće proizvodnje, pa je uslijed nerazumjevanja nadležnih za promidžbenu kampanju „Kupujmo domaće“ policija „oćerala“.

Šefik (70) i Muradija (67) sa petog su donijelu „ućkur pitu“ od nićega, kojoj se najviše obradovao gospodin Bajro (86) sa prizemlja, jer je mehka, a on nema zuba, pa je onako masnu „žvrljao“ desnima sve brišući rukavom usta i bradu, niz koju je curila masnoća, probijajući se kroz ne baš gustu bradu Bajrage.

U neko doba na jednom od TV kanala pustili su neku klasičnu muziku uz koju se moga zaplesati „valcer“, pa je živahni Munibaga (77), sa šestog prišao gospodži Hanifi (77), koni taze udovici sa četvrtog, sa molbom za jedan ples. Ona vidno namazana po licu, nekom dugom haljinom koja je podsječala na šlafruk, jer su ornamenti ruže dominirali, lijepo blaširane kose, blijeda lica i velikim rumenilom po obrazima i jarko crvenim ružem na usnama.

Plesali su na sred sobe onako ležerno u taktu muzike. Njoj oko vrata se svjetluca i treska lanac nekog davnašnjeg bisera koji je poprimio neku nedefinisanu boju. Ona ga je diskretno gurala ka kutu sobe, dižući glavu prema njemu. On se opirao ali bez neke velike fajde. Kada su došli do vrata i on nije imao kud, a bio je znatno viši od nje, ona mu guknu milozvučnim glasom:

- Spusti svoj vreli poljubac na ove medne usne koje ti se cijelu večer nude.

- Ma pusti me, đe ti vidiš usne tuj, ja mislio da je septička jama, zaudara.

- Đubre jedno, ovakvu priliku nisi još imao u životu a prokockao si je.

- Neka Hanifa, pušćaj me da sjednem, dosta ba romantike, nijesam ti ja za to.

- Sada, da mi pred ljudima „uvališ korpu“, sram te bilo, poljubit ćeš me i još jedan ples otplesati, jer ako te ja „jamim“ viđet ćeš boga svoga.

Sve to sa zanimanjem je posmatrao komšija Zejnil (69), sa sedmog, koji je sjedio sa konom Anelom (63) koje je bila „zvijezda večeri“, jer je najmlađa i najljepša, pa naget ka njoj, tiho prozbori koni na uho:

- Kako je lijepo kada dvoje zaljubitih „guguću“.

- Ja što i ti šta ne „gukneš“ k'o da ti je maca jezik išćupala...

Hmmmm......................

29.12.2017.

* Pred Novu godinu....




Čisto i hladno jutro,
Uz tihe zvuke,
Razigrane glazbe,
S'mog malog radija...

Zamišljeno u glavi pokrećem,
Umorna stopala u taktu iste,
Dok se mojim mislima,
Razlijeva lepršavost trenutka...

Kao da te ne volim,
Noćas odlazim,
Svu ti ljubav ostavljam,
Ništa ne nosim...

Kroz zamagljen prozor,
Magli se jutro,
Da li je to jutro,
Ili samo moj sneni pogled...

Ispod tek palog snijega,
Šuška žuto i davno opalo lišće,
Lišće ili uskomešana sjećanja,
U mom pogledu zima se sjetom ovila...

Hmmmmm..............

28.12.2017.

* Nostalgija






Na ormaru starom,
jedna škrinja stara,
u mirisu pužutjelih,uvelih dunja,
odmara.

Stihom mojim,
ljubav se tkala,
sve dok se nije,u svaku poru mojih snova,
utkala..

A, sada ljubav moja,
smireno diše,
dok moja drhtava ruka,
neke nove stihove piše.

Kućo mala stara,
ljubav si mi u srce utkala,
u ruksaku starom skrivam,
razigran dječiji osmijeh....

Hmmmmmm...................


Stariji postovi

<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728